Intervjui

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

The Dillinger Escape Plan

Kultni titani neurotičnog metala 21. stoljeća, The Dillinger Escape Plan, slove kao jedan od najintenzivnijih live bendova koji trenutno možete doživjeti. Ove će sezone navršiti neprekinutih 20 godina postojana - impresivna brojka za bend koji je ubrojio ozljeda i nesreća kao prosječna momčad američkog nogometa. Zagreb je već 2013. imao priliku svjedočiti demonstraciji moći, a nadolazeće veljače ponovo je jedna od stanica na turneji kojom promoviraju posljednji studijski album “Dissosiation”, ali se i opraštaju od fanova jer će po njenom završetku ugasiti Dillinger motore. Prvaci su odlučili otići na vrhuncu uz ponajbolju ploču u karijeri i aktualno svjetsku turneju. Što o trenutnom stanju u i oko benda misli njegov osnivač i glavni kreativac, Ben Weinman, saznali smo u razgovoru na prvom datumu europske turneje u Engleskoj.

Svi smo već dosad čuli priču o raspadu benda, no budući da je od službene objave prošlo nekoliko mjeseci, zanima me jesu li se pojavile neke nedoumice u međuvremenu?
BW: Ne, uopće. Čak je i čudno što ne osjećam ono što smatram da bih trebao u ovoj situaciji. No siguran sam da hoću u nekom trenutku, navjerojatnije kad ću to najmanje očekivati.

Nadam se onda nakon zagrebačkog koncerta.
BW: Da! Čudno je što nam se čini da sviramo koncerte kao da se ništa nije desilo, no tek nakon razmišljam kako je vrlo izgledno da se više nikad neću vratiti u taj klub ili grad. Recimo, možda više nikad neću svirati u Connecticutu. Ali toga nisam svjestan za vrijeme nastupa.

Koja su ti mjesta ostala u najboljem sjećanju u Europi?
BW: Da vidimo… obično mjesta koja ne sviramo tako često su redovito zanimljiva. Npr. Hrvatska. Ali koncerti u velikim gradovima su također dobri, kao recimo u Berlinu. Prag mi je isto ostao u dobrom sjećanju. I Pariz je imao nekoliko dobrih Dillinger Escape Plan koncerata.

Znaš možda koje dvorane?
BW: Hej Liam, gdje smo sve svirali u Parizu? Ti sigurno pamtiš takve stvari.
LW: Sigurno su neki od najboljih ikad bili u Moulin Rouge-u, a opet smo ih imali nekoliko parških koji su bili užasno neobični. Svidio mi se onaj zadnji klub koji smo tamo svirali La Trabendo. Imao je tu burlesknu vibru. Djelovao je vrlo francuski. Takav prostor ne bi mogao postojati nigdje drugdje osim u Parizu.

Jeste li svirali Le Point Ephemere, onaj pokraj kanala?
BW: Da, naravno. To je isto kul mjesto.

Pročitao sam da je materijal za zadnji album sačinjen od preostalih ideja koje se nisu našle na prethodnim pločama i zapravo su neki dijelovi stari i 10 godina. Svjedno, moje mišljenje je da je “Dissosiation” možda i najbolje što je ovaj bend snimio. Kako se proces za zadnji album razlikovao u odnosu na prethodne?
BW: Definitvno se razlikovao po procesu slaganja materijala i kako si i sam rekao, prema vremenskom okviru u kojem je nastao. Dvije su stvari nastale prije mnogo godina pa smo obrisali prašinu i iskoristili ih za ovaj album. To su “Fugue” i zadnja na ploči - “Dissosiation”, obje elektronske stvari. Na njima sam radio prije mnogo godina i uvijek sam mislio da su dobre i da ih treba iskoristiti za nešto, bilo za Dillingere ili neki drugi projekt. Ovo je bio pravi trenutak da im se vratim jer je zapravo ispala zadnja prilika da ih izbacim s ovim bendom. Neke dijelove sam izvadio već pri samom kraju pisanja za ovaj album jer su mi se činili onim što nam treba pa sam ih proslijedio Gregu.

Dakle, ipak je bilo promišljeno, odnosno s određenom namjerom.
BW: Da, svakako. Iako obično nemamo nikakav plan prije nego što počnemo pisati materijal za album. Rijetko kad se radi o smišljenom konceptu. Najčešće pustimo da prirodno izađe iz nas. U početnoj fazi pisanja nismo znali što će se desiti s bendom. Negdje sredinom procesa pojavila se ideja o posljednjem albumu tako da su sve vokalne dionice napravljene nakon što smo odlučili ugasiti bend. Imali smo svojevrsne etape, ali inicijalne ideje nisu bile povezane s odlukom o raspadu.

Budući da se poznati po svojim energičnim nastupima, kako gledaš na tu komponentu benda, odnosno kako iz današnje perspektive gledaš na silne ozljede koje si prikupio za karijere?
BW: Da, teško je. Sve teže s godinama, pogotovo za mene jer sam najstariji u bendu i radim to već mnogo godina. Sad je zanimljivo jer pred sobom imam ciljnu ravninu. Pokušavam sretno stići do kraja i preživjeti. I ne samo završiti već pokušati ostati na nogama do kraja.

Hoće li to biti sprint ili na duge pruge?
BW: Svaki koncert je sprint. Kao mala eksplozija unutar jedne divovske bombe. Kao što uvijek govorim, kad sviramo uživo smatram da tad dajemo najbolje od sebe. Ono vrijeme između nastupa nam sve teže pada.

Kad si već spomenuo svoje godine, kako ti izgleda lista sa glazbenim željama danas? Što još misliš da trebaš iskusiti ili bi želio biti dio nečega?
BW: Popis dosadašnjih uspjeha izgleda dosta dobro. Ovaj bend je jedna velika stavka toga. Postigli smo mnogo više nego što sam ikad mogao sanjati tako da uvijek moramo prilagođavati tu listu novim ciljevima. Moj drugi projekt Giraffe Tongue Orchestra smatram također velikim uspjehom jer se ideja pojavila prije mnogo godina. Brent Hinds iz Mastodona i ja smo puno pričali o tome, radili kroz godine na idejama. Bilo je i nekoliko inkarnacija tog benda da bi konačno finalizirali postavu i album. I to smatram da je ogromna stvar jer je zapravo jedini punokrvni bendovski projekt koji sam uspio staviti na noge osim Dillingera koji su uvijek bili moj prioritet. Izdati nešto paralelno s glavnim bendom je svakako izazov, pogotovo kako naći kvalitetnog vremena za tako nešto. Također, album s Mikeom Pattonom mi je bio važan. Što se tiče neostvarenih želja, htio bih izdati album elektronske glazbe. Da se na neki način prisilim raditi na tome jer želim više istraživati i taj dio. Važno je imati cilj da mogu sjesti i zagrijati stolicu radeći na tom materijalu. Uživam učiti i eksperimentirati s onim što mi je manje poznato, doživjeti sve te sretne nesreće. U svakom slučaju bih htio izbaciti nešto u tom smjeru da imam dokumentirani dokaz da sam ostvario cilj. To će se dogoditi vrlo vjerojatno nakon što završim priču s Dillingerima.

Jeste li potvrdili zadnji koncert?
BW: Ne još.

Kad se to dogodi, što onda?
BW: Teško je donijeti tako finalizirajuću odluku koja mijenja toliko stvari. Većina bendova se raspada zbog određene implozije koju nisu mogli predvidjeti i jednostavno jednog dana prestanu funkcionirati zajedno. U našem slučaju ovo je proslava. Svakako više proslava nego smrt. Izdali smo album, sviramo veliku turneju dok je svima jasno da s razlogom prestajemo postojati nakon zadnjeg koncerta. Ovo nije jedna od onih situacija gdje će se iznenađeno pričati kako nas nije bilo prilike vidjeti uživo. Zapravo je uzbudljiva pomisao na osjećaj da vrijeme izmiče. Opet s druge strane, doći će do situacije kad ćemo postati svjesni da nam je sljedeći koncert ujedno i posljednji. Zanima me kako ćemo se osjećati svirajući ga, kako ćemo se osjećati u trenutku kad ga završimo, kako ćemo se osjećati sljedećeg dana znajući da neće više biti još jedne turneje na koju moramo otići.

Samo nemojte zaboraviti na konfete i balone.
BW: Ha! Nećemo. Vjerujem da ću biti itekako svjestan osjećaja da je gotovo samo ne u trenutku kad ću ih i očekivati.