Ovdje neću pisati o teen zvijezdi, niti o nekome koga bi svaka majka poželjela za zeta svoje kćeri. Sveprisutni Robbie, bivši (odmetnuti) član popularne britanske boy band skupine Take That, koji se još u tom bendu uvijek isticao najprije svojim izgledom, a zatim i glazbenim izražajem, te im nikada nije odgovarao, nakon što ih je napustio 1996. godine, kreće u solo karijeru.
Drveće i rijeke, album grupe Pips Chips & Videoclips, koji je već i prije izlaska na tržište izazvao brojna nagađanja o kvaliteti, nije nikako mogao proći nezapaženo kako kod vjerne publike, tako i kod kritičara.
Zašto su nečije osobne tragedije toliko zanimljivo konzumersko iskustvo jasno je koliko i morbidno. Jer, naravno, mnogo je lakše i praktičnije voajerski zaviriti u nečiji mrak i bijedu i tako se učiti životu, nego sam prolaziti sličnu ili istu torturu. A umjetnost – bar ona prava, iskrena, krvava – dolazi upravo iz umjetnikove duše i služi kao urlik patnika svijetu oko sebe u potrazi za izlazom ili bar artističkim utjelovljenjem vlastitih strahova, patnji, dvojbi i pretenzija. Ni pop kultura nije cijepljena, naravno, tog principa i umjetničke logike, pa se nerijetko po novinarskim elaboratima dade pronaći i tako ekstremno obrazloženje tipa „odlično jer je mračno i depresivno“, odnosno, daleko spretnije rečeno, „moćno i uvjerljivo jer je brutalno iskreno i mučno“.
Rubriku – dio portala nazvan Albumi iz prašine doživljavam kao mjesto gdje treba ponovo predstaviti albume koji su obilježili rock scenu na ovaj ili onaj način. Ovdje s vremena na vrijeme napišem nešto o albumima koji su formirali moj glazbeni ukus i interes, pa evo jednog takvog.
Autor: Toni Matošin, Ponedjeljak, 20 Listopad 2008
Dugo sam se, naumivši otpuhati prašinu s albuma Beatlesa, dvoumio da li za ovu priliku pisati o Revolveru ili Abbey Road. Prvi je njihov zadnji čisto pop album, pola sata muzičkog savršenstva na kojem se tek naslućuju kasnije (pre)tenzije i autorska (samo)opterećenja, i kao takav više nego zaslužan izbor za prezentaciju jednog od najvećih pop (rock) sastava svih vremena u ovoj rubrici. A onda opet, uz to što je moj potihi favorit u portfelju grupe, Abbey Road je po još nečem poseban – ni na jednom drugom albumu The Beatles nisu zvučali tako moćno, samouvjereno. To je dokument benda koji jako dobro zna da je najbolji, da je najveći na svijetu i da su svi, baš svi ostali negdje ispod. Nažalost, a na neki način i logično, to je bio i njihov posljednji snimljeni album.
Ako me je Blue Lines konačno razuvjerio da su gitara-bas-bubanj jedini mogući instrumentarij za pravu muziku, onda su me rani albumi Saint Etienne naučili da plesni pop itekako može biti jednako tako... "prava muzika". Cool muzika, bitna muzika. Jer, duboko sam uvjeren, u savršenom svijetu vrhovima top lista harali bi upravo singlovi ovog fenomenalnog, da ne kažem prekrasnog banda koji je dobio ime po marginalnom francuskom nogometnom klubu.
"Htio sam pisati muziku punu užitka, muziku zbog koje će se ljudi osjećati dobro, muziku koja će pomagati, liječiti, jer vjerujem da je muzika Božji glas." Tim riječima je svoj rad sažeo jedan od neprikosnovenih genija pop kulture, lider The Beach Boysa, jedne od najvećih američkih rock grupa svih vremena, Brian Wilson. Uistinu, dok čovjek sluša muziku koju je taj glavni "dečko s plaže" skladao – od prvih singlova u kojima se pjevalo o surfanju i curama s kalifornijskih plaža, preko kreativnog vrhunca iz druge polovice šezdesetih, pa sve do kasnijih, manje zapaženih skladbi i iznimno neujednačene solo karijere – teško se osjećati drugačije nego... dobro. Sretno.
Rijetko se koje ime koje na turbulentnoj pop sceni opstane više od nekoliko godina, odnosno, albuma može podičiti tako ujednačenim, konzistentno hvaljenim opusom kao što je slučaj s Nickom Caveom.
Bila je tisućudevetstodevedeset i osma, jedno krasno desetljeće, furiozno stoljeće i obećavajući milenij bližili su se kraju; studiralo se i guštalo i da... ušao sam u prvu pravu, ozbiljnu ljubavnu vezu koja me godinama kasnije dovela i do bračnih voda.