"Jebeš kritičare! Ja volim Nocturamu!" Kad takvo što za svoj novi album izreče Nick Cave, autorska veličina, ali istovremeno i uvjerljivo samokritična persona, izjava ima dodatnu težinu. Prisjetimo se samo da je isti čovjek za svoje više nego solidne albume "Murder Ballads" i "Henry's Dream" rekao da su poput vica, dakle, za jednokratnu konzumaciju (prvi) i šlampavi (drugi), da s vremenskim odmakom ima čak i ozbiljnih zamjerki gromoglasno hvaljenom "Tender Prey", da se prvih radova s The Birthday Party gotovo pa srami, te da i inače nema mnogo dlaka na jeziku kad je u pitanju ičiji, pa i vlastiti rad, ni ne možemo nikako uzeti ovu izjavu o albumu iz 2003. kao puku samopromociju i marketinško pozerstvo.

Svjestan sam da je pomalo otrcano govoriti u tom kontekstu, ali, ako se jedanaesti studijski album Nicka Cavea i njegova probranog društva The Bad Seeds može opisati jednim godišnjim dobom, onda bi to svakako bila zima. Jer, ugođaj kojim je prožet cijeli No More Shall We Part tim jednostavnim opisom dobiva možda najprecizniji atribut. Nježne klavirske dionice, naglašenije učešće violine, lirski motivi koji opisuju ili prizivaju zimu, prizori koji se nameću kad zaklopite oči tijekom slušanja praktički bilo koje od ovih dvanaest pjesama – baš sve kao da je u funkciji evociranja snježnih krajolika i studeni. No, time samo površinski opisujem prirodu ovoga albuma.

Teško je sa sigurnošću reći koliko je Nick Cave bio zatečen uspjehom singla Where the Wild Roses Grow, no ostaje notorna činjenica da je taj mračni, pjevni dragulj jedna od najsubverzivnijih pjesama uguranih u mainstream mat(r)icu, šaka u lice kojoj su se svi, na čelu s MTV-jem, bontonski nasmiješili i prigrlili je. Mračna balada o zavođenju i brutalnom ubojstvu naivne, nevine djevojke, opjevana krhkim glasićem pop-princeze Kylie Minogue i Caveovom dramatičnom interpretacijom, zavijena u milozvučnu melodiju, postala je hit kao iz samog pakla i svojevrstan mamac za budale koji su pohrlili u CD-shopove po album kakvom su se najmanje nadali.

Pokušavam se sjetiti tih šugavih ratnih godina, 1991. i 1992. Dosta je toga već u izmaglici, a ono što je ostalo u sjećanju ozvučeno je sirenama opće i zračne opasnosti i Nirvaninim Nevermind. Bilo je čudno vrijeme, doba nekih novih ideala koji će se vrlo brzo rastopiti u grotlu privatizacijske pljačke i nadnaravne političke gluposti s potpisima danas već odavno pokojnih karikatura. Doba rađanja izranjanja šundovskih veličina na razvalinama "onog što je moglo biti", doba planskog, rapidnog poseljančenja nacionalne kulture. Doba dancea, doba sve uvrnutijih i stupidnijih budnica. Doba kad je i Let 3 još bio mlada, razgoropađena zvijer u dimu undergrounda.

Već odavno je svim relevantnim faktorima u društveno-kulturnim krugovima jasno da su Let 3 institucija ne samo rodne Rijeke, već i cjelokupne hrvatske scene. Možete se slagati ili ne slagati s njihovim napadno (namjerno) provokativnim i nonkonformističkim stavovima, može vam već biti pun ku...fer suicidalnih performansa, golemih falusa, partizanskih odora, srpskih narodnih nošnji, ispaljivanja čepova iz guzica i da ne nabrajam (i meni osobno postaju polako, ali sigurno naporni), no samo njihovo postojanje, pomisao da su tu među nama baš takvi kakvi jesu, nikad unutar glavne struje a dovoljno glasni i jasni, uvijek u opoziciji poplavama svakodnevnih političkih, kulturnih i inih gluposti, već samo po sebi mnogo znači. Jer, dobro ih je imati, zdravo za rock-scenu i širi kulturni aspekt, koliko se god nekad (namjerno, po njihovu vlastitom receptu) činilo drugačije. A posebno je lijepo vidjeti da ih sama Rijeka prepoznaje i cijeni kao jedan od svojih simbola (ne želim ni zamišljati preslik takvog odnosa na, recimo, Šibenik, pa čak i Zagreb), baš kao u inat politički lažno korektnim, uskogrudnim i kratkovidnim naklapalima kakvi ih obično napadaju.

Imao sam sreću da sam za Gary Numana saznao još u osnovnoj školi. MTV Europe tada je imao emisiju Greatest Hits koju je vodio Paul King – nekadašnja zvijezda 80tih najpoznatiji po pjesmi Love and Pride koju je snimio sa bendom nazvanim po njegovom prezimenu. King je bio jako dobar VJ, ležerno bi najavljivao spotove i usput bacao razne trivijalne podatke. Tako sam i Numana prvi put vidio u sklopu te emisije kad su pustili spot za Cars, ali budući da sam preskočio najavu, pomislio sam: 'Nešto ne valja s ovim David Bowiem'. Izgledao mi je nekako previše androidski, a i zvučao je drukčije. Razlog za to bio je jednostavan; nije to bio Bowie nego Numan.

Bilo je to prije trideset godina u Engleskoj. Vremena nisu bila najsretnija, a 'recesija' je i tada bila jedna od najpopularnijih riječi. Inače uspješna industrija britanskog čelika propadala je, tvornice su se zatvarale, a na vlast je taman došla konzervativna Margaret Thatcher. Dok je ekonomija crkavala, glazbena industrija je ulazila u renesansu. Punk je lagano jenjavao, ali je i dalje nešto značio ako ispred njega stavite riječ 'post', synth pop i new wave izbili su na horizont, manchesterska scena je rasla uz Joy Division, a 2 Tone i Ska izbili su u prvi plan uz Specialse i neponovljive Madness.

Zamijenivši kričavo "Hell" iz dana The Birthday Party na golim prsima s nježno ispisanim "Let Love In" na naslovnici svoga osmog samostalnog studijskog albuma, Nick Cave je sredinom devedesetih definitivno zakoračio u novo razdoblje svoga stvaralaštva. Nije stvar samo u zamjeni tih natpisa, koja sugerira konačno otrgnuće mraku Staroga zavjeta i uronuće u neusporedivo optimističniji i pozitivniji Novi zavjet, već je, nakon serije odličnih albuma naprosto došlo vrijeme da se taj izričaj i zvuk dodatno artikuliraju, u skladu s onim što bismo mogli nazvati dostojanstvenim starenjem. Niti je Cave autor koji je spreman živjeti na staroj slavi ili na bilo koji način stagnirati, niti su The Bad Seeds tek obični prateći bend bez svoga vlastitog razvojnog puta i iskričavosti, tako da od ove male rock-institucije uvijek treba očekivati nove i nove avanture, osmišljene koliko i impulzivne, artikulirane koliko i sirove.