Drveće i rijeke, album grupe Pips Chips & Videoclips, koji je već i prije izlaska na tržište izazvao brojna nagađanja o kvaliteti, nije nikako mogao proći nezapaženo kako kod vjerne publike, tako i kod kritičara.

Zašto su nečije osobne tragedije toliko zanimljivo konzumersko iskustvo jasno je koliko i morbidno. Jer, naravno, mnogo je lakše i praktičnije voajerski zaviriti u nečiji mrak i bijedu i tako se učiti životu, nego sam prolaziti sličnu ili istu torturu. A umjetnost – bar ona prava, iskrena, krvava – dolazi upravo iz umjetnikove duše i služi kao urlik patnika svijetu oko sebe u potrazi za izlazom ili bar artističkim utjelovljenjem vlastitih strahova, patnji, dvojbi i pretenzija. Ni pop kultura nije cijepljena, naravno, tog principa i umjetničke logike, pa se nerijetko po novinarskim elaboratima dade pronaći i tako ekstremno obrazloženje tipa „odlično jer je mračno i depresivno“, odnosno, daleko spretnije rečeno, „moćno i uvjerljivo jer je brutalno iskreno i mučno“.

Rubriku – dio portala nazvan Albumi iz prašine doživljavam kao mjesto gdje treba ponovo predstaviti albume koji su obilježili rock scenu na ovaj ili onaj način. Ovdje s vremena na vrijeme napišem nešto o albumima koji su formirali moj glazbeni ukus i interes, pa evo jednog takvog.