Autor: Goran Hatala, Srijeda, 07 Siječanj 2009

Šesti studijski album Seala nosi naziv Soul budući da se sastoji od obrada poznatih soul pjesama. Seal je 2007.-e izdao uspješan album System čija su dva uspješna singla Amazing i The Right Life našla svoje mjesto na svjetskim top ljestvicama, dok se Soul čini prvenstveno kao osobni projekt rađen prvenstveno za vlastitu dušu, a tek onda za svjetsku glazbenu naciju.

Ono što je Mikea Skinnera (ime koje stoji iza The Streets) nekad izdvajalo iz mase ostalih repera je njegovo uvjerljivo portretiranje života, kako svojeg, tako i tuđih. Svojedobno je bio heroj londonskih ulica, no onda se dogodio The Hardest Way To Make An Easy Living, jadanje o tome koliko mu je teško biti zvijezda. No, tko uistinu želi slušati pjesme koje se bave temama poput gubljenja mobitela?

Francuska Akphaezya jednostavno ne poznaje granice. Ovaj kvartet se odlučio na istraživanje mnogih smjerova muzike od jazzy plesnog ritma pa sve do gotičke metalne vibre a'la Within Temptation.

Nakon četverogodišnje pauze popularna Anastacia vraća se s novim albumom Heavy Rotation. Zanimljivo je da je sam naziv albuma potekao, prema riječima same pjevačice, od jednog DJ izraza, iako s discom kao glazbenim pravcem ovaj album nema skoro pa nikakve veze.

Beyonce, jedna od najuspješnijih žena današnjice, mnogo duguje svome imidžu. U maniri starih hollywoodskih zvijezda ne nudi medijima ništa više nego što im je prijeko potrebno, svoj privatni život drži striktno za sebe, multitalentiranost pokazuje snimajući i filmove u kojima i ne glumi tako loše. Njeni interesi su ono što nam nudi, za njenu intimu smo uskraćeni.

Quantum Of Solace možda i nije nadmašio uspjeh Casina Royale, no budućnost agenta 007 nikada nije bila ozbiljno ugrožena. Bond je trademark koji nikada ne blijedi, njegovi filmovi su uvijek bili odraz vremena u kojem živimo, a glazbene teme iz njegovih filmova uvijek su bile itekako zapažene.

Welcome To Goon Island je album prvijenac XX Teensa, britanskih post punkera koji su se nekad zvali Xerox Teens, no, na njihovu nesreću, ime su dijelili s gigantskim proizvođačem fotokopirnih uređaja. Možda je i bolje tako, baš zbog te fotokopirne konotacije Xerox Teens zvuči jako dosadno, sasvim suprotno s ovim odličnim, da ne kažem superzabavnim albumom.

Britanska post-Spice Girls atrakcija zvana Sugababes izdala je novi album Catfights And Spotlights, šesti u svojoj sad već odužoj karijeri. Tri očarajavajuće djevojke Keira Buchanan, Amelle Berrabah i Heidi Range prvenstveno se ističu glasovnim atributima i ozbiljnijim pristupom glazbi, no funky ugođaj prve polovice albuma ponešto se razvodnjava u predvidljivom ostatku albuma.

Mandrili donose revoluciju; jedan album sa četiri naslovnice! Da li im je i glavni proizvod četiri puta bolji od prijašnjeg, ostaje Ti da saznaš do kraja teksta.
Zapravo, Blagdansko je vrijeme i dojmove ne valja sakrivati: album je vrlo dobar (4) u odnosu na prijašnja dva jer se bend koncentrirao na sviranje, a ne post poliranje u studiju. A u odnosu na ostatak scene? Koje scene?

Jedna od najljepših stvari koja se može dogoditi nekom audiofilu je da gotovo ni od kuda pronađe neki novi bend svježeg i inovativnog zvuka i to baš u trenucima kada je već pomislio da ga više ni jedan novi bend neće uspjeti zainteresirati dulje od 5 minuta. Takva je, u grubo, bila i priča između mene i benda The Ocean. Zapravo jedna klasična - mladić upoznaje bend - zaljubljuje se u njega - upoznaje svoje prijatelje s njime - okrunjuje vezu odličnim koncertom koji rezultira posvajanjem (kupovinom) potomka dotičnog benda (posljednjim albumom)- priča.

Švedski bend Grand Magus mnogi označavaju kao doom metal bend što je po meni jedna vrlo uskogrudna ako ne i netočna ocjena. Iako njihov četvrti album, pod imenom Iron Will ima puno elemenata doom metala, bilo bi jako netočno strpati ih u tu ladicu, tim više što se u njihovom zvuku prepoznaju mnogi žanrovi metala.

Otkako god trošim toliku satnicu na muziku, jezik i notno pismo Patti Smith, P.J. Harvey, Cat Power ili Lise Germano stavljao sam debelo ispred, primjerice, Joni Mitchell, Kate Bush ili Sarah McLachlan. Dakle, i kad je ženski touch u pitanju, već mi je samo uho – da ne spominjem ostale organe, fizičke i metaforične – prednost davalo sirovijem, krvavijem, organskijem ozvučenju naspram nježnijeg, poliranijeg, sofisticiranijeg pristupa. Sve te dame seciraju svoju intimu, ljubavi, boli, nadanja, strahove, osobne mitologije i duhovni realizam, ali ono što jasno razdjeljuje te dvije skupine odnos je prema muzici kao takvoj, što je, naravno, opet uvelike i stvar ukusa. Bila stvar ukusa ili ne, sirovo i organsko – bar na mene – djeluje izravnije, sugestivnije i uvjerljivije i čini se kao više kao real thing.

Tko čeka, taj.... se načeka! Prvo je što sam pomislila nakon preslušavanja najnovijeg, desetog po redu studijskog albuma Laure Pausini - Primavera in anticipo (Warner Music, producenti; Laura Pausini i Dado Parisini). Odmah sam potom stala prekapati po njezinoj biografiji u potrazi za godinama kada je ovaj talijanaki (ženski) „slavuj“ izdao albume Laura Pausini, Le Cose Che Vivi, La Mia Risposta i Tra Te E Il Mare. Niz je započet 1994., a sonda se bijenalno odvijao do 2000. godine.

U samo osam godina intenzivnog rada obilježili su cijelu jednu eru, ali i generacije stasalih i nadolazećih jazz i rock–jazz glazbenika. Malo tko nije čuo za sastav Return to Forever, budući da su upravo oni bili ključni band kada je u pitanju jazz-rock fusion glazba. Njihov dvostruki kompilacijski album The Anthology objavila je diskografska kuća Concord Records 3. lipnja ove godine i bio je to pravi pogodak, kada je u pitanju retrospektiva njihovog glazbenog stvaralaštva.

Nakon preslušavanja albuma Rebel Road poznatog Edgara Wintera brata još poznatijeg Johnny Wintera, moram priznati da sam jedva dočekao da Vam prenesem svoje impresije. Pa evo, ukratko o čemu se radi…