Nakon samo 2 mjeseca od završetka svoje famozne Pandemonium turneje, koje se zagrebačka publika još uvijek sjeća po grandioznom nastupu u dvorani Dražena Petrovića, Pet Shop Boysi izdaju DVD izdanje koje prati jedan od završnih koncerata na turneji izveden u Londonskoj O2 Areni.

Kada bi se multionacionalni vokalni pop/operni kvartet Il Divo mogao definirati kao društvo raspjevanih, klasično školovanih i uglađenih mladića koje širokoj (uglavnom ženskoj) armadi fanova nude upravo ono što ona želi slušati s ciljem skupljanja ogromne količine novca za, recimo, humanitarne svrhe, onda bi ozbiljniji razgovor na tu temu imao smisla i zasigurno značajniju povijest u analima relevantnijih glazbenih kritika i kronika. Taj bi se cross-over fenomen posve logično mogao sagledavati na području umjetničkih djelatnosti, a ne biznisa.

Tina Turner je jaka žena. Pedeset godina na sceni, a uvijek ostaje nekako pri vrhu, interesantna ne samo po većem broju hitova koji su ju učinili besmrtnom, nego i po životnoj snazi koja ni u sedamdesetim godinama u koje je ušla prije dvije godine ne jenjava.

Brandon Flowers je čovjek koji točno zna što radi. To je znao još dok su postojale indie liste, a u međuvremenu je samo shvatio da u njegovoj koncepciji može uživati mnogo veći broj ljudi. Ako mene pitate – perje na ramenima je nešto najbolje što se dogodilo modnom svijetu još od Jacobsove revije inspirirane švercerskim torbama dok je dezerterski Day & Age jedan od najiskrenijih albuma 2008. Nije ni čudo što je dočekao svoj spektakularni trenutak u londonskoj dvorani Royal Albert Hall.

Ključni dani Prljavog kazališta su davno iza nas. Nema više hrabrih i beskompromisnih ploča kao što je bio Crno-bijeli svijet, ovo je nažalost vrijeme Radio Dubrave. No, upornost se Prljavcima mora priznati, oni i dalje izdaju albume osjetno niže kvalitete nego prije, ali i dalje ostaju zanimljivi publici. Upravo je to razlog, uz estradno kumstvo Milanu Bandiću, što je baš Prljavcima dana ta čast da otvore Arenu Zagreb.

Žena koja iz torte iskače s kacigom na glavi ovaj put nas je prisilila da slušamo njenu akustičnu gitaru, i generalno gledano, u tome nema ništa loše, ali MTV Unplugged opet se dokazao kao daleko najdosadnija koncertna forma u opticaju koja je u stanju svaki impuls razdraganog popa pretvoriti u krematorij. Komorni orkestar lišen facijalne mimike, baršunaste tapete po zidovima i nešto ljudi u publici pod intimnim osvjetljenjem kao stvorenim za iščitavanje Čehova – to bi donekle bio taj funkcionalno nepogrešivi dizajn koji može smisliti samo artistički vrh glazbene industrije. I ne ljutim se uopće. Očito da su nam sterilni ambijenti sudbina, ali što god ekipa htjela, ovako nije izgledao niti jedan kabaret između dva rata.

Znam da će zvučati preosobno, pa možda i isključivo, ali isto tako znam da će se mnogi i složiti – bila je privilegija i zadovoljstvo odrastati uz Nirvanu! Mali rock-bend sa sjeverozapada SAD koji je izbrisao barijere između komercijalnog i alternativnog, pomevši u svom glasnom trenutku sve što se dalo naći na putu i definirajući cijelo jedno desetljeće, u svojih tek nekoliko godina postojanja postao je naočigled pristaša, protivnika i svih onih između jedan od najvećih i najznačajnijih imena u cjelokupnoj rock-povijesti. I ne samo to, već istinski glas, krik i vapaj cijele jedne generacije putem blistavog niza nezaboravnih pop pjesama u tvrdoukoričenom rock-formatu i albuma kojih se ni danas neće posramiti nijedan od tada već poodrasli obožavatelj s početka tih famoznih devedesetih.

Priznajem, još nisam došao k' sebi. Ispred mojih očiju titraju bezbrojne plavičaste zvjezdice, koje će još dugo, jako dugo zamagljivati moje glazbene interese i stremljenja. Joe Bonamassa doslovno me slomio i rastavio na proste faktore svojom glazbom, svojim bluesom. Prije nekoliko dana u ruke mi je dospjela najnovija DVD edicija Live from the Royal Albert Hall koju je 29. rujna 2009. godine objavila J&R Adventures. Samo sedam dana ranije dakle 22. rujna izdavačka kuća Provogue objavila je dvostruki CD ovog izuzetnog glazbenog događaja, koji se odigrao 4. svibnja ove godine u veličanstvenom i legendarnom londonskom Royal Albert Hall.

Zapravo, ime dvorane danas je O2 Academy i najbolji je srednje veliki koncertni prostor u cijelom Ujedinjenom kraljevstvu, a Pendulum su najbolji primjer stadionskog drum`n`bassa koji koketira sa tvrdim rock`n`rollom da bi lakše došao publike. Kako im ide, pitaš? Pa... obično rasprodaju lokaciju na kojoj nastupaju.

Već smo pisali o dvostrukom živom albumu benda koji je promijenio industriju pamučnih majica na bolje, a sad je red o riječi - dvije o dokumentarnom filmu koji je nastao na Somewhere Back In Time turneji prošle godine u prva dva mjeseca kada se Bruce Dickinson sjetio ispimpati Boeing 757 od 80 milijuna dolara po komadu, ukrcati 12 tona opreme, gitara, trzalica i promo fotografija koje treba potpisati, cijeli bend, lude roadije i stjuardese u World Slavery Tour majicama  na put oko svijeta u 45 dana. I za sve to je uspio dobiti i potrebne dozvole što samo govori u prilog ljudskoj strani administrativnog sustava Velike Britanije.