facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #

Data

Released Ožujak 2004
Format Kompilacije
Vrsta Folk / Folk-rock / Singer-songwriter
Dodano Ponedjeljak, 14 Kolovoz 2017
Žanr Rock
Length 1:44:12
Broj diskova 2
Edition date Ožujak 2004
Etiketa Columbia
Edition details Snimljeno: New York, 31. listopada 1964. / Datum objave: 30. ožujka 2004. / Producenti: Steve Berkowitz i Jeff Rosen
Tags Columbia Bob Dylan Bootleg Series Jeff Rosen Steve Berkowitz

Review

Zadnje večeri listopada 1964. na pozornicu njujorške Philharmonic Hall stupio je dvadesettrogodišnjak s manirima i izgledom dvadesettrogodišnjaka, ali s bremenom četrdesetšestogodišnjaka koji se tome opire upravo snagom svoje mladosti. Dok je zabavljao i više-manje ispunjavao očekivanja publike te večeri, Bob Dylan bio je, naime, nogama već u dvije odvojene osobne ere. Između dva nasrtaja, između dva – Dylana.
Jer, već je iza njega bio "Another Side of Bob Dylan", album čiji je naslov, koliko god bio nemaštovit i pretenciozan, uistinu naznačio prekretnicu u radu mladića koji je u nepune dvije godine pregazio put od gotovo stidljivog prvijenca do statusa glasa generacije mesijanskih atributa. Zavrijedivši takve titule nevjerojatno lucidnim i inteligentnim stihovima i naslijeđenom glazbenom poetikom, ali i posve u okvirima gotovo introvertne folk-scene, Dylan je nužno upao u stereotipe i zakonitosti tog kružoka koji je funkcionirao u politički i ideološki, baš kao i žanrovski preciznim regulama. Nije to bio ni prvi, a svakako ne zadnji put da je propovijedanje širine zapravo vodilo i održavalo uske staze; posve otvorenom, uz to i mladom stvaralačkom umu, osobito tako nadarenom i željnom svoje realizacije, tu je vrlo brzo ponestalo mjesta, nije više bilo dovoljno prostora, dovoljno zraka, dovoljno otvorenih vidika da slobodno djeluje dalje. I po cijenu komesarskih osuda i blaćenja, pa i gubitka dijela publike, Bob Dylan se na svom četvrtom albumu "drznuo" biti osobniji, lirskiji, manje političan, a pogotovo manje naglašeno aktivist, i to tek kao uvod u još konkretnije i oštrije promjene. Njujorški nastup 31. listopada 1964. uhvatio ga je baš u tom konkretnijem raskoraku, a šesti svezak "The Bootleg Series" tu večer u Philharmonic Hall praktički donosi u naše dnevne boravke.
Da, zvuk na "The Bootleg Series, Vol. 6: Bob Dylan Live 1964. – Concert at Philharmonic Hall" toliko je čist i topao, toliko "živ" da već samim tim čini ovo izdanje esencijalnim, tim više jer su dotadašnja bootleg izdanja, i na vinilu i na CD-u, bila što nepotpuna, što osjetno slabije kvalitete. A taj tehnički segment je izuzetno bitan i zbog same prirode toga koncerta, jer nisu samo izvedbe bitne za stvaranje ukupnog dojma i izvlačenje zaključaka, već i sve ono što se događalo između njih i, da se tako izrazim, kroz njih.
Dylan je te večeri izveo ukupno 18 pjesama uz pomoć akustične gitare i usne harmonike, sam na pozornici, osim dueta s Joan Baez na tri pjesme (dodatnu, tradicionalnu "Silver Dagger" Joan je – maestralno – izvela sama), pred sam kraj koncerta. Usamljen i opušten (možda i napušen), on je iskazao istovremeno visoku dozu samouvjerenosti i opadajuću dozu ozbiljnosti. Uostalom, nije Dylan bježao od stereotipa folka i političko-ideološke ozbiljnosti njegovih "sekretarijata" zbog nekog novog, subverzivnog koncepta ili reakcionizma, već jednostavno iz želje da piše, svira i pjeva onako kako mu vlastiti talent diktira. Otkrio je, uostalom, baš u to vrijeme Beatlese, oduševio se njihovom svježinom, inventivnošću i pozitivnom ludošću, otkrivajući ponovno i vlastite korijene (i) u rocku.
A da oštri rezovi i sukobi nisu nikada bili njegova namjera ili operativni program – bar ne inicijalno – govori i ovaj koncert. Da, to je očito i zapis jedne tranzicije, raskorak kojeg sam spomenuo na početku teksta, ali je i vrlo opušten, zabavni program za publiku kojoj su očekivanja predvidljiva i očita, ali i koja će pratiti svoju zvijezdu u kojem god smjeru namigivala. Tu su angažirani hitovi koji su Dylana proslavili i, po brzim zagovorima, učinili barjaktarom lijeve ideje u njujorškim umjetničkim (folk) krugovima, poput "A Hard Rain's a-Gonna Fall", "The Times They Are a-Changin'" ili "The Lonesome Death of Hattie Carroll", pa i za ondašnji show Eda Sullivana problematična "Talkin' John Birch Paranoid Blues" (nakon sugestije da ne izvede tu pjesmu, Dylan je odbio nastupiti u emisiji), u kojoj ismijava fobiju od komunista, ali i tada nove pjesme koje će tek zablistati na albumu "Bringing It All Back Home" – "Mr. Tambourine Man", "Gates of Eden" i "It's All Right, Ma (I'm Only Bleeding)". Dok izvodi potonje pjesme, možete uistinu osjetiti kako publika upija i pokušava slijediti te neobuzdane slapove riječi, misli i dosjetki koje daleko više duguju Arthuru Rimbaudu nego kanonima folka, pa i rocka.
Koncert je izveden u dva dijela koji ovdje pokrivaju dva diska, a ključne najave nečeg novog Dylan je ispucao baš u prvom setu. Nakon predvidljivog otvaranja s "The Times They Are a-Changin'" i nadahnutih izvedbi dragulja s recentnog albuma, "To Ramona" i "Spanish Harlem Incident", posebna su poslastica već spomenuta "Talkin' John Birch Paranoid Blues" te "Who Killed Davey Moore", obje izuzete s Dylanovih albuma tih godina. Ali prave poslastice tek su uslijedile, predvođene "svetogrdnom uspavankom u D-molu", kako je Dylan predstavio "Gates of Eden". Što je točno mislio pod tim uvodom, nije bitno, ali svijet u kojeg će ta pjesma uvući svoje slušatelje žanr je sam za sebe. Baš kao i "It's All Right, Ma (I'm Only Bleeding)", koja će neke podsjetiti na Koestlerov briljantni roman "Pomrčina u podne" o komunističkom teroru u osvit II. svj. rata. No, ta je pjesma, naravno, mnogo više od podsjetnika, secirajući priborom istinskog znalca od riječi licemjerje, konzumerizam, dvoličnost i komercijalni karakter suvremene američke kulture. "If You Gotta Go, Go Now (Or Else You Got to Stay All Night)" neće završiti na "Bringing It All Back Home", ali je tim više njezina izvedba ovdje važna i s "Mr. Tambourine Man" sjajno zaokružuje Dylanovu poziciju u tom trenutku. A "I Don't Believe You (She Acts Like We Never Have Met)" upada usred te pozicije savršeno baš s tim zaboravljenim prvim stihom, na koji ga je podjetio netko iz publike, svjedočeći opuštenu atmosferu i koncentraciju publike čak i kad je ostajala bar u određenoj mjeri zatečena.
Drugi dio koncerta, odnosno, drugi disk svakako je posebno obilježila Joan Baez; zajedničke izvedbe "Mama, You Been on My Mind", "With God on Our Side" i "It Ain't Me, Babe" zvuče posebno toplo u retrospektivi, s "ovom pameti" čak i kao fina gesta svojevrsnog rastanka, osobito u razmimoilaženjima u "Mama, You Been on My Mind". Njihovi glasovi, u boji posve različiti, upravo savršeno funkcioniraju u uniji, a njezina solo izvedba "Silver Dagger" dođe kao predivni mali bonus cjelokupnom repertoaru večeri. Za bis odabrana "All I Really Want to Do" došla je baš kao prikladan završni naklon, popraćen aplauzima i očitim poštovanjem uslijed već odavno stvorene atmosfere puno intimnijeg prostora. Kad se tu podsjetite na sve Dylanove šaljive uvode te večeri, poigravanja s gitarom i usnom harmonikom te se prenesete u to vrijeme kad su šezdesete, nakon atentata na Kennedyja i ubojstva aktivista u Mississippiju te tamnih oblaka što ih je napuhivao ratni pohod u Vijetnamu, izgubile nevinost, dobit ćete punu, širokokutnu sliku u kojoj će se sepia tonovi prelijevati u boje i slijevati natrag. U kulisama se mijenjala Amerika, mijenjala se popularna kultura, gubile su se stare, stvarale nove podjele – vremena su se uistinu mijenjala. I Bob Dylan se mijenjao, kao zrcaljen u tim mijenama vremena, na nezaustavljivom putu ka ostvarenjima dostupnim samo smrtnicima s darom. S darom i duhom. Sljedeće godine uštekat će se u struju, zabrujati u širinu usprkos svim svojim svojatalima, pokrenuti (ili tek nastaviti?) slapove nevjerojatne poetike koji će zaprijetiti gutanjem i svoga pokretača. Ali, baš na tim vrhuncima i ekstremima vlastitih stvaralačkih silnica on će pasti, gotovo izgubivši život da bi ga, zapravo, spasio, pobjegavši oholosti u zadnji trenutak.
Da, ostalo je povijest. "The Bootleg Series, Vol. 6: Bob Dylan Live 1964. – Concert at Philharmonic Hall" svojim nevjerojatno živim zapisom te davne njujorške jesenske večeri zabilježio je jedan od ključnih i najdirljivijih raskoraka na putu prema njoj.

Toni Matošin

Hits 228
The Bootleg Series, Vol. 5: Live 1975 – The Rolling Thunder Revue « The Bootleg Series, Vol. 5: Live 1975 – The Rolling Thunder Revue Bob Dylan Kompilacije Kronologija The Bootleg Series, Vol. 8: Tell Tale Signs - Rare and Unreleased 1989-2006 » The Bootleg Series, Vol. 8: Tell Tale Signs - Rare and Unreleased 1989-2006

Posljednje recenzirano - Jazz

Posljednje recenzirano - 42