facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #

Data

Released Rujan 2017
Format Albumi
Vrsta Death metal / Doom metal / Gothic metal
Dodano Četvrtak, 12 Listopad 2017
Žanr Heavy Metal
Length 42:41
Broj diskova 1
Edition date Rujan 2017
Država Europa
Etiketa Nuclear Blast
Catalog Number NB 3797-2
Edition details objavljeno: 1.9.2017.; produkcija: Jaime Gomez Arellano; snimanje: Orgone Studios, Woburn, Engleska
Tags Nuclear Blast Paradise Lost Jaime Gomez Arellano

Review

Nakon dugog, toplog ljeta primiče se vrijeme jeseni, dani postaju kraći, noć sve ranije spušta sjenu na sunčanoj uri i vjetar je pušten praznim poljima da juri. Melankolija jeseni slavi tišinu vašega osamljenja i donosi noć u sve što izgovorite. Priroda usporava svoj puls i omogućuje zvjeradi da pokupe posljednje plodove sunca koji povijaju grane i spreme se za dugi zimski san. Prikladno je stoga što u ovo doba izlazi i novi album Paradise Losta, kraljeva gotičke melankolije, petnaesti u karijeri već punoj blistavih trenutaka.

Grupa koju fanovima metala nije potrebno posebno predstavljati već skoro trideset godina hodi svojim putem i radi stvari na svoj način. Od svojih pionirskih death/doom početaka gdje su sa svojim sunarodnjacima iz Anatheme i My Dying Bridea utjelovili jednu novu paradigmu u metalu i postavili temelje novog žanra, zatim eksperimentirajući s elektronikom na prijelazu stoljeća te trijumfalnim povratkom korijenima na albumu “Faith Divides Us - Death Unites Us” iz 2009. godine, njihova je glazba u svakoj novoj iteraciji donosila nešto novo ali opet dovoljno poznato da se ne otuđi od poklonika. Ovomu pomaže i činjenica da je grupa ostala u skoro neizmijenjenoj postavi od početka karijere, dok su se samo bubnjari izmjenjivali zbog raznih bizarnih vrtlarskih nesreća. Nakon vrlo uspješnoga prethodnog albuma “The Plague Within” iz 2015. godine na kojem je Paradise Lost zagazio skoro do kraja u svoje death/doom korijene, vrativši ponovno čak i growl vokale, “Medusa” zvuči kao potpuno prepuštanje grupe dubinama gdje svjetlo jest samo uspomena.

U album nas uvodi sjetan zvuk orgulja na rubu čujnosti koji prelazi u ogromni, spori rif najduže pjesme u karijeri grupe, “Fearless Sky”, koja se kroz svojih osam i pol minuta kreće poput procesije grobljem pritisnute težinom kamena koji nema predrasuda i izjednačava sve ljude na kraju puta. Ovakav se osjećaj prolaznosti i podsjećanja na smrtnost provlači kao tema kroz cijeli album i to mu daje posebnu emotivnu snagu. “Gods of Ancient” i “From the Gallows” nastavljaju u istom turobnom ritmu i čine jedno od najjačih otvaranja albuma grupe u karijeri. Rifovi Gregora Mackintosha i Aarona Aedyja u savršenom se omjeru žestine i melodije provlače kroz pjesme poput zmija s Meduzine glave, dok Nick Holmes pruža jednu od najboljih vokalnih izvedbi u karijeri i, koristeći growl vokale u mjeri nečuvenoj od prvih albuma, primjereno naglašava prolaznu sjenu ljudskih života.

Drugdje na albumu “The Longest Winter” vraća onaj gotički element u glazbi Paradise Losta i pjesma jaše na valu melankolije koji preplavljuje slušatelja, dok naslovna stvar u nastavku fantastično ujedinjuje sve ono najbolje od grupe i ovdje ona postiže jedan od vrhunaca svoje karijere. “No Passage for the Dead” i završna “Until the Grave” prikazuju u punom svjetlu tu ponovno pronađenu žestinu i rifovi kao da imaju namjeru skinuti slušatelju meso s kostiju i ogoliti ga u potpunosti. Jedino predzadnja pjesma “Blood & Chaos” predstavlja mali odmak od ostalih na albumu jer jedina ubrzava tempo, međutim čak ni to ubrzanje ne može odagnati taj prevladavajući osjećaj prekrasne sumornosti na albumu.

Rijetka je pojava da neka grupa i nakon trideset godina sviranja može i dalje biti relevantna te izdavati glazbu koja kvalitetom ne zaostaje za najboljim albumima u karijeri već bogatoj odličnim izdanjima. Paradise Lost ovim je albumom otišao i korak dalje jer on ujedno predstavlja i jedan od najtežih albuma koji je grupa izdala te pokazuje da godine nisu omekšale ove Britance nego samo ojačale njihova uvjerenja. “Medusa” u svojih 43 minute nije možda raznovrsna kao prethodni album, ali zato djeluje mnogo koherentnije i pruža odlično slušalačko iskustvo u cijelosti. Preporučujemo!

Boris Čičovački

Hits 168

Posljednje recenzirano - Jazz

Posljednje recenzirano - 42