facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #

Data

Released Rujan 2017
Format Kompilacije
Vrsta Pop / Soft rock / Chamber Pop / Contemporary Pop/Rock
Dodano Srijeda, 11 Listopad 2017
Žanr Pop-Rock
Length 1:13:01
Broj diskova 1
Edition date Rujan 2017
Država SAD
Etiketa Rhino
Edition details Datum objave: 22. rujna 2017.
Tags Brian Wilson Rhino Records

Review

Od legendarnih singlova The Beach Boys i nedostižnih visova "Pet Sounds" i "Good Vibrations", preko mračnih i jalovih, narkoticima i depresijom tovljenih desetljeća boravka u sjeni i pokušaja revitalizacije svoga genija, do pobjede nad demonima s dovršenim projektom "Smile" i neumornom studijskom i koncertnom aktivnošću u poznim godinama, već više od pola stoljeća duga karijera Briana Wilsona sve je samo ne konzistentna i predvidljiva životna priča. Taj neosporni genij američke popularne glazbe, čovjek koji je i nagluh čuo što drugi, čak i iskusniji, nisu, koji je sastavljao vokalne harmonije što su savršenstvom sezale do neba i melodije topljene suncem i ljepotom življenja, ali i čija je senzibilnost bila najveći mu neprijatelj, iza sebe ima životnu i stvaralačku dramu rijetko viđenu u analima pop-kulture, teško obuhvatljivu jednom jednostavnom antologijom. "Playback: The Brian Wilson Anthology" to zato i ne pokušava, iako joj naslov baš nešto takvo sugerira. Ova kompilacija sa svojih osamnaest stavaka iz meštrove pjesmarice tako ima zadatak inventure tek Wilsonovog samostalnog rada, glazbe pravljene izvan okrilja slavnog matičnog benda, dakle, razdoblja od albuma "Brian Wilson" iz 1988. naovamo.
Na žalost, i u toj zadaći "Playback" djeluje tek kao djelomično s(p)retna zbirka, mada za to krivnja bar mrvicu više leži u potpisnikovom neuravnoteženom rukopisu nego u samoj koncepciji izdanja. Ovih zadnjih tridesetak godina, nakon dva desetljeća kreativne anemije isprva prekidane tek stidljivim doprinosima "70's edition"-pjesmarici The Beach Boys, donijelo je nekoliko albuma koji su tek u fusnotama otkrivali pun potencijal i okrnjeni žar glazbenika koji je šezdesetih pisao povijest, pretvarao glazbeni studio u instrumentarij i natjerao Beatlese na "Sgt. Peppera". Spomenuti eponimni album, čija predivna "Love and Mercy" programski otvara ovu kompilaciju, ostaje ogledni primjer za sve vrline i mane Wilsonove samostalne karijere: predivne melodije pomalo se guše u sintetiziranim aranžmanima, a autorski slabiji materijal kao da koči potencijal boljih dijelova albuma, ostavivši repertoar negdje "u sredini". S tog je albuma ovdje inače skinuto najviše pjesama, pa se ovom prigodom možemo podsjetiti tiho gorućih ljepota "Melt Away", nešto slabije "Let It Shine" i epskog zgoditka "Rio Grande" kao jedne od najsnažnijih Brianovih post-Boys pjesama.
Albumi koji su uslijedili bili su nešto slabiji, pa ih "Playback: The Brian Wilson Anthology" jednostavno preskače, te tako usprkos svom podnaslovu na kompilaciji nisu zastupljeni albumi iz devedesetih "I just Wasn't Made for These Times", koji je ionako donio samo prepjeve mahom iz repertoara The Beach Boys, te "Orange Crate Art", na kojem je ponovno surađivao sa suborcem s projekta "Smile", Vanom Dykeom Parksom. Srećom, bar je vrlo solidni "Imagination" iz 1998. zastupljen s dvije pjesme, nježnim draguljima Wilsonove pozne pjesmarice, "Cry" i "Lay Down Burden".
Brian Wilson je u razdoblju koje "Playback" pokriva objavio relativno velik broj koncertnih albuma, pa je logično i da taj segment samostalne mu diskografije nađe mjesto na inventuri. Izbor je – pametno – pao na "Live at the Roxy Theatre" iz 2000., s kojeg su skinute "The First Time" i "This Isn't Love". "Brian Wilson Presents Smile" iz 2004., kao kruna neobične karijere i pobjeda nad vlastitim demonima i ostarjelim strahovima, nije mogao biti zaobiđen, pa ovdje dobivamo trijumfalne nove verzije svevremenskih "Surf's Up" i "Heroes and Villains" (da, da, nema "Good Vibrations"), a s čak dvije pjesme zastupljen je i tek solidni "Gettin' In Over My Head" iz iste godine. Albumi koji su uslijedili potom, solidni "That Lucky Old Sun", osrednja zbirka obrada iz Disneyjeve pjesmarice "In the Key of Disney", sjajni set prerada iz repertoara slavnog Georgea Gershwina ("Brian Wilson Reimagines Gershwin") te nedavni ne osobito nadahnuti "No Pier Pressure" predstavljeni su s po jednom pjesmom, što se na koncu čini kao disbalans, popravljen tek s dvije dosad neobjavljene pjesme, zagubljenim draguljčićem iz devedesetih "Some Sweet Day" i posve novom, surfom ozračenom "Run James Run", prikladno ostavljenom za sam kraj.
Dakle, sve u svemu, izbor bez rizika, ali i bez studioznosti koja bi bolje izbalansirala sve segmente i razdoblja Wilsonove samostalne karijere. Rekao bih čak da bi za ozbiljniju inventuru ipak bila potrebna dva diska, no i to je tek nagađanje zbog ćudljivosti materijala kojeg se tu revalorizira. Glazba Briana Wilsona neodvojiva je, uostalom, od rane diskografije The Beach Boys i bez tih plodnih šezdesetih teško ju je i objašnjavati, a kamoli razumjeti. Iz tih razloga "Playback: The Brian Wilson Anthology" tek je kompilacija za površnu konzumaciju, zgodan podsjetnik, šareni spomenar... sve samo ne "antologija". Zbog "težine" svoga potpisnika, doduše, i kao takva, vrijedna je to, u najmanju ruku zabavna glazbena zbirka.

Toni Matošin

Hits 54

Posljednje recenzirano - 42