facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #

Data

Released Svibanj 1995
Format Albumi
Vrsta Indie rock / Noise pop / Alternative/Indie Rock
Dodano Petak, 29 Rujan 2017
Žanr Rock
Length 58:23
Broj diskova 1
Edition date Svibanj 1995
Država SAD
Etiketa Matador
Edition details Datum objave: 2. svibnja 1995. / Snimano: Nashville / Producent: Roger Moutenot
Tags Matador Yo La Tengo Roger Moutenot

Review

Ako su s "Fakebook" 1990. snimili svoje prvo remek-djelo, a s "Painful" 1993. takvoj ocjeni dali i vrlo osobni, masni pečat, "Electr-O-Pura" je dvije godine kasnije za Yo La Tengo bio dokaz da su "uhvatili ruku", da im kao bendu više nema uzmaka od najviših pozicija. Bar kad je kritika (i, naravno, stalno rastuća baza obožavatelja) u pitanju, jer komercijalni rezultati osta(ja)li su duboko ispod zavrijeđenog. Opet pod okriljem etikete Matador i pod producentskom palicom Rogera Moutenota, album je sniman u Nashvilleu te je objavljen otprilike na polovici desetljeća kojeg su, znamo danas, na svoj način obilježili i ovi hobokenski junaci iz sjene.
A "Electr-O-Pura" prava je rock-slikovnica, jedan od albuma koji svakom svojom notom, svakim svojim zarezom, uskličnikom i treptajem svjedoče entuzijazmu svojih potpisnika. James McNew već se uhodao na basu, štoviše, na "Painful" je zacrtao svoju sudbinu s bračnim parom Kaplan kao jezgrom benda; Moutenot se pokazao baš kao pravi izbor ruku vodilja za ove tihe avanturiste, samopouzdanje je s tako snažnim albumom kakav je "Painful" poraslo, a glazbeni snovi postajali su sve kolorističniji, izazovniji, širi. Na toj liniji sedmi se album Yo La Tengo mogao lansirati s rampe kakva je uvodna mu ljepotica "Decora", fino feedbackom štimana pop-raketa na koju se Georgijin vokal prilijepio kao najuspjeliji premaz. Jer, sve ono što se nastavilo na tu troipominutnu glasnu sanjaricu čini se kao da uistinu baš tu ima uporište, počevši odmah od duplo duže "Flying Lesson", podmazane jedva ukroćenom gitarom, na tragu nejljepših trenutaka Sonic Youth. Gitara Ire Kaplana će, štoviše, učiniti sve da vas ljulja između buke i sna, između rokerske agresije i kontemplacije, ne dopuštajući vam ni na trenutak pomisliti kako ćete s lakoćom predvidjeti sljedeće skretanje.
A skretanja su oštra, nikad posve neočekivana, ali ni programski pripremljena. Zato "The Hour Grows Late" na prvu djeluje kao posve nova priča, a do njezina kraja prihvatit ćete je tek kao smirujuću protutežu grubljim, opakijim manevrima kakva je, primjerice, "Attack on Love". "Tom Courtenay" je pak eksplozivni kalorični pop obložen fino tretiranom bukom, a "Pablo and Andrea" još jedan tiši, nježniji komad već prepoznatljive pjesmarice, dodatno razblažen Georgijinim snenim vokalom. "Paul is Dead" donosi pak dozu pitke jeze sa svojim visokim back-vokalima, dok je "False Alarm" nova bomba, višeslojni razarač ograničena dometa, ali bogate teksture, kao takav jedan od bučnih vrhunaca albuma. I kad sve dotad odslušano uspijete poslagati u vama razumljivu i smislenu cjelinu, drugi dio albuma sve će dojmove moći skupiti kao gomilu odgovora na koje ste čekali dok su se pitanja nizala.
"Electr-O-Pura" baš poput svog uvrnutog naslova funkcionira kao složenac slagan na više-manje poznatim obrascima, ali po osobenom, dotad neviđenom ključu. "The Ballad of Red Buckets" lebdi na podlozi za koju niste sigurni crtaju li je gitare ili orgulje ili gdje su im pak granice i dodirišta. Irin blagi vokal tek lovi svoju gitarsku liniju što se razvija nad tom podlogom u potrazi za formom klasične rock-pjesme. A pronaći će je na trenutak posve neočekivano u "Don't Say a Word", koja će u primisli zazvučati gotovo kao folk-rock balada ali nikad neće to i postati. Umjesto toga, sve će se opet zapjeniti u "(Straight Down to the) Bitter End", raštimati u "My Heart's Reflection" i usporeno raslojavati u sjajnoj, epskoj završnici "Blue Line Swinger", još jednom kontroliranom jammingu malobrojne, ali izuzetno nadahnute ekipe, glazbene obitelji koja sebi može priuštiti ovakvu devetominutnu malu pjesmu, nešto kao sondu u vlastiti kreativni proces, uvid u genezu buke i evoluciju melodije, malo remek-djelo na mjestu gdje to nitko nije zahtijevao.
Eto, dakle, to je otprilike "Electr-O-Pura", još jedno sada već vremešno remek-djelo benda kojeg (kao da) ne zanimaju remek-djela. Ili nije, ovisno o tome što ćete vi čuti u slojevima koji su popunili utore albuma. Istovremeno, možda ćete naći mane, osobito u dinamici pjesama, ali vjerujem da ćete ih brzo i sami pokrpati dojmovima koje ove pjesme ostavljaju, baš takve, brižno tretirane a neopterećene, lake, prozračne, otvorene. Dovoljne da same, bez pikanterija iz privatnih života svojih potpisnika, bez važnih izjava i velikih pojašnjenja, ispišu priču o jednom od najboljih bendova današnjice.

Toni Matošin

Hits 115
Painful « Painful Yo La Tengo Albumi Kronologija I Can Hear the Heart Beating as One » I Can Hear the Heart Beating as One

Posljednje recenzirano - 42