facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #

Data

Released Veljača 2000
Format Albumi
Vrsta Indie rock / Noise pop / Alternative/Indie Rock / Alternative Pop/Rock / Dream Pop
Dodano Srijeda, 15 Studeni 2017
Žanr Rock
Length 1:17:15
Broj diskova 1
Edition date Veljača 2000
Država SAD
Etiketa Matador
Edition details Datum objave: 22. veljače 2000. / Producent: Roger Moutenot
Tags Matador Yo La Tengo Roger Moutenot

Review

Ako je "I Can Hear the Heart Beating as One" njihov objektivno najbolji i kao takav proslavljen album, tri godine mlađi mu nasljednik "And Then Nothing Turned Itself Inside-Out" dođe kao "moj" najbolji album Yo La Tengo. Osobni favorit iz nekih mnogo sebičnijih, pa i intimnijih razloga, gdje se ljubav ne svodi na širinu ili uzbuđenje nego na usko područje pogođenih tonaliteta i emocija, na sazrelu, dovršenu simpatiju. Trebalo je (znati) doći do njega, da, i on se ne može s jednakim žarom slušati bez onoga što mu je prethodilo, jer album je to već velikog, izgrađenog, samosvjesnog i bitnog benda – zato i jest tako samouvjeren u svojoj suzdržanosti, zato nema potrebe objašnjavati se ni ogrtati dodatnim slojevima. Još jedno remek-djelu u portfelju ovog benda? Bez sumnje, subjektivno i s maksimumom objektivnosti – da!

Naslonivši se na tiše dijelove svojih ranijih remek-djela (kojih ne nedostaje), Ira Kaplan, Georgia Hubley i James McNew su u toj milenijskoj godini odlučili novim pjesmama dati više tonova, a manje zvučnih diverzija, manje trilera, a više drame, manje gitara, a više... pa, svega što ide uz njih. Glazba koja graniči s pojmom pozadinskog šuma, glasovi koji graniče sa šapatom, više tipaka nego žica, više perkusija, pa i ritam-mašina nego bubnjeva – to je ono čime nas Yo La Tengo uvlače u svoju dotad možda najosobniju zbirku. Priče iz njihovih ili nekih drugih života, male misli sposobne načeti daleko veće i bitnije, sve se čini kao pažljivo slagan i sastavljen mozaik ne nužno iz predvečernje suburbije s naslovnice albuma. "And Then Nothing Turned Itself Inside-Out" tapka u naznakama, prepuštajući vama da mu širite sliku i utjecaj. Na početku će vam se činiti da se nikako ne uspijeva ili ne želi otisnuti na put kojim se navodno zaputio, pa "Everyday" ostaje tek slutnja pjesme, a "Our Way to Fall" tek razmišlja kakav narativ cijela zbirka želi preuzeti. Ali jednom kad vam uđu u uho, ove će pjesme biti nešto poput paljenja svjetla u onom istom sutonu s naslovnice, možda čak i onog sa samog ruba slike, koje može i ne mora sugerirati izvanzemaljsku otmicu.

Jer, nema ničeg izvanzemljskog tu. Samo tihe, male priče samozatajnih protagonista koji svoj identitet "skrivaju" iza pjesničke slobode. Uspavanke, zapravo, pogledamo li još jednom tu naslovnicu i prepustimo li se glazbi koja kao da klizi umjesto da se, kao dosad, ruši na nas. Predivan šum uvodne "Everyday", isprepleten od zagušenih perkusija i pipkajuće gitare, prava je ulaznica za svijet albuma koji neće ni na trenutak igrati na kartu instantne privlačnosti, već možda prije koketnog držanja razdaljine, "osuđujući" vas na poziciju svevidljivog promatrača. Kako se bude odmatala "Our Way to Fall" sa svojom šaputavom pričom o zaljubljivanju, sve ćete manje znati što vas očekuje dalje, ali će apetit stalno rasti. Zato su ritam-mašinom diktirana i dodirivanjem klavira tonirana "Saturday", lažno plesna "Let's Save Tony Orlando's House" i anegdotična "Last Days of Disco" duša albuma iako će vrhunci tek uslijediti, a vi još nećete znati na čemu ste zapravo. Doći će, da, i do te toliko očekivane i(li) priželjkivane buke, kad u "Cherry Chapstick" zazvuče kao racionalnija verzija Sonic Youth, ali tu ćemo već krenuti nizbrdo, prema iščekivanju da ta noć konačno prekrije Hoboken u završnoj, sedamanestominutnoj epskoj drami.

Teško je zamisliti, bar nakon masnih receptura kakve su činile albume "Painful", "Electr-O-Pura" i "I Can Hear the Heart Beating as One", da se tako zaigran bend, ekipa u očitom punom naletu i sviračkom entuzijazmu, može suzdržati od probijanja zvučnih barijera i ostati na toj tihoj liniji toplog pripovijedanja. U pjesmama poput "Last Days of Disco" moći ćete s lakoćom zamisliti Iru i Georgiju u njihovim prvim zajedničkim plesnim koracima ili gorko-slatke im pokušaje usuglašavanja u preslatkoj "The Crying of Lot G", dok ćete uz "Tears are in Your Eyes" biti sposobni uistinu prožvakati i možda i sami opjevati logiku kojom se "tama uvijek pretvara u svitanje". "Tired Hippo" će se bez riječi napokon i činiti kao višak, nalik kakvoj atmosferičnoj B-strani zalutalom među sve ove karverovske koliko i linčovske uglazbljene pripovijetke, ali takve, uvjetno rečeno, omaške neće biti teško oprostiti.

Jer, ono gdje "And Then Nothing Turned Itself Inside-Out" uspijeva biti velik ionako nije samo minutaža, već ustrajnost na svom krasopisu, nepretenciozno umijeće da postane i vaša priča, poput podsjetnika na nešto što ste i sami proživjeli ili bar u mislima preživjeli. Album je to benda s kojim ćete biti spremni ići na kraj svijeta, pa i  do starosti. Remek-djelo je to koje svoju snagu ne gradi silom koju posjeduje već potencijalima kojima između redaka obiluje. Zbirka priča za sate kad vam nije do čitanja, bend za sva doba godine ili života, pa i onda kad vam glazba i nije prvo za što biste se uhvatili.

 

Toni Matošin

Hits 166
I Can Hear the Heart Beating as One « I Can Hear the Heart Beating as One Yo La Tengo Albumi Kronologija Popular Songs » Popular Songs

Posljednje recenzirano - Jazz

Posljednje recenzirano - 42