Sjenoviti kabaret, cigare i dim u zraku, karte i alkohol te zamamne elegantne žene od kojih glavna diva na pozornici svojim glasovnim sposobnostima zabavlja publiku samo je jedna od scenarija koji naviru kada iz slušalica dolazi glazba Caro Emerald.

Nakon dulje pauze najpoznatiji finski love metalci vratili su se na scenu. Mnogo je godina prošlo od kada je ovaj bend uzdrmao metal scenu oformeći još jedan u nizu njegovih subžarnova - love metal koji su predstavili svima dobro poznatim heartagramom, njihovim zaštinim znakom.

S obzirom na stanje duha i uma koje prožima balkanski poluotok, bilo je samo pitanje vremena kada će se i iz najotuđenije nam sestre iz bivše SFRJ pojaviti bend koji će s pravom stati uz bok Goriboru, Zosteru ili St!llnesu, barem kada je riječ o angažiranosti i seciranju novonastalog društva izniklog na ruševinama socijalizma. Makedonija, sunčana, daleka, nudi nam Bernays Propagandu, post/punk bend koji se sa svojim trećim studijskim albumom „Zabraneta Planeta“ u izdanju Moonlee Recordsa, cementira svoju poziciju na alternativnoj sceni zemalja bivše SFRJ.

Nakon što smo čuli (ili mislimo da smo čuli) sve što možemo čuti u popularnoj glazbi, teško je snimiti album koji će odisati originalnošću i zanimljivošću. Uspjeh je moguć i vrlo vjerojatan ako odlučimo spojiti više popularnih pravaca u glazbi, uz dašak alternative, bila ona iz domene jazza, tradicionalne glazbe Trećeg svijeta ili elektronske glazbe. Možda u tome leži kontinuirani rast popularnosti američkog gitarista Josepha ‘Joea’ Satrianija, čija gitara sve više odzvanja u glazbenom svijetu kao landmark modernog instrumentalnog rocka.

Nakon četverogodišnje pauze, dečki iz Fall Out Boy-a su napokon izdali novi album. Uradak pod nazivom Save Rock and Roll svjetlo dana ugledao je sredinom travnja ove godine. Iako se od njihovog povratničkog albuma očekivalo jako puno, bend je pružio vrlo malo. No, idemo se prvo vratiti na ne tako davnu 2001. godinu, kada je bend oformljen.

Čak pomalo i djeluju poput para iz kakvog nezavisnog filma, što možda priziva činjenica da "ona" iz naziva uistinu i dolazi iz svijeta glume. Uredno obični, izvan medijskoga prostora možda i nezamjetni, dvojac "boy and girl next door" imidža, uklopivi u indie obrazac koji ih i čini filmičnima, Zooey Deschanel i M. Ward otisnuli su se prije nekoliko godina na putovanje natrag kroz vrijeme, što sam imao privilegiju pratiti od tih prvih im "kilometara" puta.

U sad već davnoj 1999. godini blizanci Karin Dreijer Andersson i Olof Dreijer osnovali su produkcijski i performativno-glazbeni duo The Knife. Godine 2002. Su izbacili pjesmu ''Heartbeats'' koja je bila veliki hit, što im je uvelike promjenilo živote. Pjesma koja je otvorila njihov drugi album Deep Cuts, je bogata electro-dance-pop, obogaćena sa ''razmaženom'' i neodoljivom sinth,bass linijom, perkusijama i robusnim Karininim glasom. No ispod tog svog digitaliziranog spreja stoji ipak direktna, nježna i romantična pjesma, skoro tradicionalna koliko i svaka pop pjesma može biti. Stvar je preplavila televizijske emisije, kafiće i bila na skoroj svakoj top listi kao najbolja pjesma desetljeća. Veliki i nagli uspjeh je točka gdje inače izvođači krenu stubama slave, komercijalizacije, pompoznosti, pretjerivanja i narcisoidnosti. To nije bio slučaj kod ovog dua. The Knife su sve samo ne komercijalni. Oni su se tada, kao što se i očekivalo, potrudili maksimalno i izbacili još i bolji album Silent Shout, no pritom i dalje ostali medijski neesponirani. Koncerte i intervjue ako i odrade, odrade u maskama i vrlo rijetko, na njihovu sreću, no na žalost fanova.

Malo je kome poznato da mnogi smatraju Škotsku kolijevkom indie rocka. Zadnjih se godina tamošnja indie scena počela ponovno buditi, velike zasluge za to pripisuje se, među ostalima, i bendu Frightened Rabbit. Pedestrian Verse je četvrti studijski album ovog škotskog indie folk/rock benda i prvi koji izlazi za major label Atlantic records. Ako uzmemo u obzir tu činjenicu, dalo bi se naslutiti da se ovdje radi o grupi koja se tražila na prva tri albuma, ali to bi bio u potpunosti krivi zaključak. Prvijenac „Sing the Greys“ nije naišao na hvalospjeve kritike, te je uglavnom pokupio prosječne ocjene. Međutim kritika se usuglasila kako se radilo o izdanju koje je postavilo ozbiljan temelj za buduća izdanja. Takva procjena u nadolazećim godinama pokazala se gotovo proročkom, a sada, da li su momci poslušali kritiku ili su od početka znali u kojem smjeru žele odvesti svoju glazbu, manje je bitno. Od ogoljenog lo-fi zvuka definiranog na prvijencu, nadolazeća izdanja (The Midnight Organ Fight (2008.), The Winter of Mixed Drinks (2010.)) zvučala su potpunije i čišće, ne gubeći fundamentalne indie rock karakteristike na kojima je bend izgradio svoju zvuk.

Naslov ove kompilacije ujedno predstavlja i naziv neformalne facebook grupe koja okuplja niz glazbenika iz regije. Upravo taj vid "mrežnog" povezivanja je i doveo do ideje da se sa riječi pređe i na konkretne akcije u smjeru promocije, predstavljanja, okrupnjavanja neke vrste akustičarskog undergrounda, premda bi zapravo bilo pogrešno „Bistro“ ograničavati isključivo akustičarskom formom, ona jest jedna od niti koje povezuju umjetnike na kompilaciji, ali svakako nije pravilo. Žanrovski kompilacija se kreće u rasponu od folk/blues/pop rocka pa do americane i klasičnih singer/songwriter postulata.

Mlađahni Jake Bugg, rodom iz Nottinghama na sjeveru Engleske, izdao je svoj eponimni album koji mu predviđa blistavu budućnost. Zanimljivo je i to da se ne radi o nekom pop projektu ala Justin Bieber, već o kantautorskom uratku koji spaja folk utjecaje velikana poput Boba Dylana i Donovana, sa današnjom "indie" furkom, pa tako Jake izgleda kao da je ispao iz Arctic Monkeysa ili Viewa. Glazbeno, gledajući presjek albuma koji ima svoje uspone i padove kroz tih 14 kratkih pjesama koje su se našle na albumu, Jake i ekipa oko njega stvorili su specifičnu atmosferu u kojoj su ukomponirani lo-fi elementi iz davnih vremena kada su ploče isključivo izlazile u mono izdanju, sa modernim produkcijskim metodama gdje prateći bend dosta "podebljano" prati Jakea i njegovu akustičnu gitaru.

Matmos već preko 15 godina slove kao čudan i dinamičan elektronski duo koji stvara pomalo uznemirujuću glazbu na svojim konceptualnim albumima. Najpoznatiji su po svojem četvrtom albumu A Chance To Cut is a Chance to Cure koji je sastavljen od zvukova kirurških zahvata. Kako bi nastavili svoj morbidan niz, surađivali su i s Bjork na albumima Vespertine i Medulla, gdje su npr. na albumu Vespertine, glazbenu podlogu stvarali pokušavajući snimiti te semplirati mikro zvukove dijeljenja stanica, zvukove pulsirajućih genitalija itd. Točnije pokušali su, a ako su i uspjeli to je nemoguće spoznati prostim uhom. U svakom slučaju radi se o konceptualnim glazbenicima/umjetnicima koji od albuma do albuma smišljaju nove i spaljene načine dobivanja zvuka ali i misli vodilje, a takav je slučaj i na njihovom zadnjem albumu izdanom početkom ove godine, pod nazivom The Marriage of True Minds.

Osmi studijski album ovog, pomalo ekcentričnog umjetnika i pjevača, možda nije više u tolikoj mjeri eksentričan. Malo mekši i svježiji album od prijašnjih, no ostaje i dalje jako interesantan.

Nitko ne ostavlja dojam umjetnika kao što to čini James Blake. Pri tome ne mislim da jedino njegova djela dosežu određen artistički maksimum (jer postoje i mnogo, mnogo bolji suvremeni glazbenici) koliko pri tome mislim na Blakeovu pretencioznost koja ga u odnosu na ostale izvođače razlikuje kao matura privatne umjetničke škole u odnosu na završni ispit prosječnih gimnazijalaca. Sav taj artizam ga nameće kao nešto što mora biti umjetnički zadovoljavajuće, osiguravajući mu savršen start kod one najpretencioznije publike. Srećom, James Blake taj start i opravdava.

The Stand-In je drugi album mlade američke pjevačice/kantautorice Caitlin Rose. Njen album odiše retro stilom onog starog Johnnya Casha/Nashvill zvuka. Njen nježan glas uklapa se fantastično u country zvuka albuma.

Čudno je, kako je malo potrebno da budemo sretni, a još je čudnije kako često nam baš to malo nedostaje
(Ivo Andrić: Ex ponto)