Rubrike
Dijelimo vam... Recenzirali smo...
Novosti i najaveČetvrtak, 17. Svibanj 2012 Srijeda, 16. Svibanj 2012 Utorak, 15. Svibanj 2012 21:39 - Keane: Mi smo alternativni bend Ponedjeljak, 14. Svibanj 2012 Nedjelja, 13. Svibanj 2012 Subota, 12. Svibanj 2012 PrijavaTagovi
album
aquarius
bend
blues
boogaloo
dream
dvorana
dvorani
gitara
koncert
kries
kset
kulture
live
manje
mnogo
nastup
njihov
odsvirali
pjesma
pola
pozornicu
publika
punk
ritam
rock
sgrecenzije
shakira
stage
svakako
svira
svirke
tome
uživo
vidjeti
vjerojatno
vokal
wall
world
zvuk
Created with Zaragoza Clouds |
Recenzije
|
Sve na jednom mjestu
Najčitanije
 Browse SoundGuardian in:Nadolazeći događaji
17.05.2012
Kapec, Labosh duo + ... 17.05.2012 Koncert za Baru 17.05.2012 Tribute to Ronnie Ja... 17.05.2012 | 21.00 Golden Buddha Jazz B... 17.05.2012 | 21.00 Abroad Experiments 17.05.2012 | 22.00 Take Me Out 17.05.2012 | 23.30 Funkytrain 18.05.2012 Hesus Attor & Consec... 18.05.2012 - 20.05.2012 xSTatic 18.05.2012 Muzikfantastique Posljednje komentiranoBOA koncertom u Aqua(1 komentar) Duh Sabbatha nadvio (5 komentara) Doživite Dan mladost (1 komentar) Cold Snap pobjednici (1 komentar) V.A. - "Split Blues (1 komentar) Oglasi |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
Naslovnica 
Recenzije
Recenzije |
|
Prije osam godina svi su bili oduševljeni tada sedamnaestogodišnjom Joss Stone. Specifičan vokal i soul, atipično glazbeno usmjerenje za tako mladu djevojku bili su i više nego dovoljni za munjevit uspon i najpozitivnije prognoze koje glazbena kritika i publika mogu dati. Sada je jasno da su sva ta predviđanja bila kriva i da Joss Stone izniman početni vjetar u leđa nije znala iskoristiti. Umjesto da pokaže taj silni talent koji su/smo joj svi pripisivali, Stone se u glazbenom svijetu ovoliko dugo uspjela održati prvenstveno jer su ju sa sobom vukli velikani; prvo Solomon Burke na svojoj turneji, a zatim Mick Jagger i društvo kroz supergrupu 
Sebastian Bach objavio je drugi samostalni studijski album (ukupno četvrti), nazvan Kicking & Screaming. Album uistinu vrišti i udara! Naslovna pjesma na najbolji način otvara album, zanimljivi rif i udarci bas bubnja, kratko i tad eksplozija nazvana Kicking and Screaming. 
Meni osobno možda najljupkija pop-muzika s ove strane milenijske crte dolepršala je upravo iz radionice ovog tandema koji je objedinio antikne pop-recepte, folk-rock manire i indie šarm. Nakon dva neodoljivo lijepa i kvalitetna albuma o kojima sam već pisao po ovim virtualnim tekama, vijest da upravo She & Him planiraju izdavanje albuma s božićnim pjesmama činila mi se logičnim slatkišem. Puna dva mjeseca pred najdraži nam od blagdana, "A Very She & Him Christmas" gleda svjetlo dana svojim treptavim okicama i… pa, na žalost, nije to baš posve ono što je moglo biti.
Moj ukus u glazbi se uvelike sastoji od bendova koji vole mijenjati stil. Vanjskom promatraču možda i nije sasvim očit napredak Deatha od old school death metala do prog-death genijalnosti na zadnja dva albuma, možda im je teško prihvatiti činjenicu da Dream Theater zvuči drukčije sa svakim albumom i da Iron Maiden ne sviraju jednu te istu pjesmu već 30 godina. Stoga je moje drugove metalce itekako začudilo kada sam im nahvalio Insomnium, bend koji se svog stila držao kao pijan plota i koji je napravio 4 ista albuma epskih melodeath stvari s generičnim pozadinskim riffovima i melodijama većim od života. No Insomnium je sa svojim zadnjim albumom dokazao da itekako znaju napredovati te da je vrag u detaljima.
Rhapsody Of Fire prvi put sam slušao prije nekih sedam osam godina i to njihov legendarni Legendary Tales. Legendarne priče su album koji se može slušati uvijek, ponovo i ponovo. U međuvremenu od 1997. pa do Od Kaosa da vječnosti objavljeno je 7 albuma, koji se mogu svrstati u vrlo dobre albume. Rhapsody možemo svrstati u symphonic power metal koji u svom glazbenom izričaju kombinira klasične i barokne zvukove, a sve to zvuči vrlo moćno. Upravo kombiniranje punokrvnog power metala s srednjovjekovnom, baroknom i klasičnom glazbom Vivaldija, Bacha, Paganinija, Verdija s jedne strane rezultira talijanskim prizvukom dok s druge strane upravo ta kombinacija karakterizira ovu grupu svojevrsnim originalom u svijetu power metala, pa čak i u onome što sve možemo svrstati pod heavy metal.
Ovaj je album bio, za mene, poprilično teško očekivan, jer sam poveliki ljubitelj ovih Sjevernih Iraca, kojima zagrijavanje za svoje koncerte prepuštaju veliki Coldplay i U2. I kolikogod ih, posve neopravdano stalno (u Americi) uspoređuju s Coldplayem, a na ovoj strani s U2, stvarna je činjenica da Snow Patrol imaju glazbeno minimalno zajednički s oba benda (osim rock-pop žanra), i osim da naravno da se sva tri benda a s toliko albuma svaki (Snow Patrolu je ovo 6. studijski ) neminovno u nekoj pjesmi preklapaju u sličnostima, kao i uostalom miljune drugih bendova koji prije ili kasnije ponekad "liče" na nekoga.
Moram priznati da nikada nisam bio veliki fan švedskih power metalaca Hammerfalla i njihovog sladunjavog naklapanja o viteštvu, časti, čeliku, bitkama i sličnim temama. Za mene su uvijek bili primjer benda sa simpatičnim pjesmicama punih melodije za jednokratnu upotrebu. Ono što im se nije moglo poreći je talent da naprave takve pjesmice vrlo atraktivnima koristeći galopirajuće riffove i grandiozne refrene svojstvene za power metal branšu čije su ikone. Međutim, na novom izdanju odlučili su svoje adute modificirati te preuzeti rizik mijenjanja prokušane formule.
Nakon četrnaest studijskih albuma, više od dvadeset koncertnih turneja, mnogobrojnih priznanja i nagrada, liječenja od ovisnosti o drogama i svega ostalog što čini jedan slavan rock bend, Aerosmith su odlučili svoju preko četrdeset godina dugu karijeru okruniti još jednom kompilacijom (ovo im, naime nije prva, prisjetimo se samo Greatest Hits iz 1980., Big Ones iz 1994., ili pak Devil's Got a New Disguise: The Very Best of Aerosmith iz 2006.). Ovaj put riječ je o njihovim najljepšim baladama, točnije njih 12 za američko, odnosno 16 za britansko tržište.
Ok, da ne okolišamo… Vatra je snimila i izdala odličan album i time opravdala očekivanja. Naime, o čemu se radi... Već početkom 2011., tamo negdje u veljači bend je izdao pjesmu Tremolo, najavni singl albuma, u kojoj je gostovao Damir Urban. Pjesma se dosta vrtila po radio stanicama, ušla u glave ljudi i postigla zavidan uspjeh. Već po tome je dosta mudrih glava zaključilo da situacija „smrdi“ na to da će nadolazeći album biti dobar pa su time i očekivanja i iščekivanje porasla. Letvica je visoko postavljena. I tako nekoliko mjeseci kasnije, Ima li budnih? ugledao je svjetlo dana. Na veliku radost benda i slušatelja velika očekivanja pokazala su se opravdana.
Već preko 20 godina Dave Mustaine lamentira oko činjenice da je izbačen iz Metallice. Da, znamo, tragedija. I vjerujem da bi povijest metala izgledala radikalno drukčije da je Mustaine ostao u Metallici. Kao prvo, Metallica vrlo vjerojatno ne bi od metal benda koji ruši sve granice postala sprdačina koja ruši sve granice. Lijepo bi bilo sanjati takav san, no u toj verziji događaja morali bismo se pomiriti sa činjenicom da ne bi bilo Megadetha, što je pak tragedija. Jer dok je ostatak Velike Četvorke počeo posustajati u 90-ima (a neki su s posustajanjima nastavili i poslije), Megadeth je nastavio pržiti po metal sceni izbacujući dobre albume i održavajući fenomenalne koncerte.
...Kaže Wikipedija: Ključna figura punk rocka, pub rocka i new wavea u Ujedinjenom Kraljevstvu. Ukratko, Nick Lowe spada u generaciju engleskih glazbenika koja je žarila i palila 70-ih i 80-ih. Radi se o vrlo produktivnom glazbeniku, autoru i producentu koji iza sebe ima 13 albuma, uključujući i zadnji pod nazivom The Old Magic. Vjerojatno najpoznatiji po hitu Cruel to Be Kind i produciranju albuma Elvisa Costella, sad već 62-godišnji Lowe se još uvijek može pohvaliti izrazitom glazbenom aktivnošću. Tako je povodom objavljivanja svog posljednjeg albuma Basher (nadimak koji je dobio zbog svoje istaknute sposobnosti da brzo i mehanički snimi pjesme u studiju) nastupao kao predgrupa Wilcu za vrijeme njihove sjevernoameričke turneje tokom rujna i listopada.
Alec Empire je ovaj album opisao kao protestni album za Doba Googlea. Pošto je Doba Googlea ili The Google Age period u kojem je rijetko koja ideja originalna i 
Mayanska civilizacija je jedna od najpoznatijih svjetskih civilizacija. Živjeli su u Srednjoj Americi još od 2000. godine prije naše ere, vrhunac njihove moći je bio između 250. i 900. godine naše ere kada su izgradili sofisticirane gradove usred prašume, doveli svoju kulturu, umjetnost, pismo te znanje astronomije i matematike na zavidnu razinu. Kao civilizacija su opstali sve dok ih Španjolci nisu pobili u procesu “otkrivanja” novog svijeta. Potomci Maya žive još i danas u srednjoameričkim državama. U posljednje vrijeme poznati su po tome što si svakojaki pseudoznanstvenici i teoretičari zavjera dopuštaju površno i pogrešno interpretirati njihov kalendar te tvrditi da su Maye prorekli kraj svijeta za 2012. godinu. Na moju veliku žalost ovaj album nema apsolutno nikakve veze s Mayama, koliko god naziv benda i naslovnica albuma davali nadu za to. No to nipošto ne znači da album ne valja.
Kad je James Morrison u pitanju, postanem pomalo pristrana. Ne mislim na Jamesa-Jima Morrisona od The Doorsa, jer to je ipak neka druga priča, nego na mladog britanskog soul pjevača kojemu stalno vučem paralelu s Adele. Neobično li vam zvučalo, ali nije. Oboje su poprilično jedinstvenog (unique) vokala, s tom razlikom da je muških soul pjevača generalno više na kugli zemaljskog pa je i posebnost koju donosi Adele jače izražena. Obje su napravili dovoljno veliki boom s prvim albumima kao odskočnu dasku za dalje. Oboje su izuzetno daroviti i senzibilni autori i oboje imaju karizmu, ali je Adele generalno snažniji karakter, prepoznatljivija je, markantnija i ima bolju ekipu iza sebe. Samim time je Adele sada daleko odskočila od Morrisona (uključujući na SAD tržište), koji će svoju novu priliku za svjetski proboj još malo pričekati (bolje reći morat će se malo sam sa sobom dublje "porazgovarati"), iako je pred nama njegov treći album, dakle ima jednog više od Adele.