| Autor/ica: Toni Matošin, dana 19-11-2010 09:24 |
|
|
 Tijekom zadnjih tek nešto više od godinu dana imao sam izuzetno zadovoljstvo, sreću i čast čak dvaput prisustvovati koncertima Leonarda Cohena: prvi put u Budimpešti ne bih li čitateljstvu SoundGuardiana dočarao bar dio atmosfere te pjesničke divljine uokvirene i pripitomljene muzičkim pedantnostima i estradnom disciplinom i drugi put u Zagrebu, gdje sam na domaćem terenu dočekao jednog od najvećih pjesnika prošloga stoljeća i uživao u gotovo istom repertoaru isključivo za svoju dušu koja se povremeno također voli nazivati pjesničkom.
Intimni spektakl riječi i muzike u izvedbi i režiji istinske živuće legende i njegovog besprijekornog benda ponavljao se zadnjih godina po globalnim koordinatama već nebrojeno puta i, iako je motiviran i gonjen prvenstveno Cohenovim financijskim problemima nakon svirepe prevare donedavne menadžerice, pretvorio se u svjetski poznat serijal nezaboravnih, do kraja predanih (i prodanih!) nastupa. Lanjski dvostruki koncertni album Live in London kao zapis maestralnog, posebno nadahnutog nastupa u londonskoj O2 Areni u srpnju 2008. bio je tako mnogo više od pouzdane komercijalne injekcije – bio je dokument trijumfa nad formom i formalnostima, dokaz vječne izvođačke i autorske vitalnosti čovjeka koji je nadahnuo praktički sve kultne figure rocka nadošle poslije njega. A sada iz korpusa tog istog serijala nastupa dobivamo novi koncertni album, u duhu ranih albuma nazvan Songs From the Road.
Napisavši već podosta pasusa o Leonardu Cohenu i njegovim recentnim koncertnim aktivnostima, pred ovaj novi zadatak s toga područja osjetio sam određenu dozu zebnje i suzdržanosti. Da budem posve otvoren, ja sam na zagrebačkom koncertu – inače, besprijekornom i uistinu spektakularnom na najintimniji mogući način – bio vjerojatno jedan od rijetkih koji nije bio baš posve oboren s nogu. Igranje na sigurno i potpuna izvođačka disciplina, koliko god bili odraz respekta prema publici, ali i vlastitim godinama, doveli su do toga da su nastupi praktički istovjetni jedan drugome, pa sam tako u Zagrebu tek doživio poliranu reprizu budipeštanskog nastupa. A opet, u Budimpešti sam prisustvovao uprizorenju "Live in London", gotovo u takt. Podcrtat ću ipak, da ne bude zabune, sve je to sasvim u redu, znak je pune zrelosti, poštovanja i profesionalizma, no najavom još jednog koncertnog albuma s iste turneje uhvaćen sam... pa, recimo, na krivoj nozi. Ima li ta nova diskografska stavka kakvo opravdanje osim onog komercijalnog? Pa... ipak da!
Songs From the Road je, za razliku od prethodnika koji je zapis jednog nastupa te istovremeno svojevrsni best of ukupne Cohenove pjesmarice, osmišljen kao skup najnadahnutijih izvedbi s ove opsežne, već višegodišnje turneje. Bez dugovanja ikakvim nezaobilaznim naslovima, bez inzistiranja na ravnomjernoj pokrivenosti svih albuma (prjelomni album I'm Your Man, inače gotovo u potpunosti sastavni dio svakog nastupa, ovdje nije zastupljen ni sa jednom pjesmom!). Naravno, neka se opća mjesta ipak nisu mogla izbjeći, jer takva remek-djela poput Bird on the Wire, Suzanne, Famous Blue Raincoat ili Hallelujah ne mogu ne izvući najbolje iz svog neumornog autora, pardon, Autora. No, zato su, na primjer, svevremenske So Long, Marianne, Sisters of Mercy, Tower of Song i Dance Me to the End of Love ustupile mjesto manje glasovitim Heart with No Companion, That Don't Make It Junk, Waiting for the Miracle i Closing Time, a posebno mi je drago što je svoje mjesto našla i na koncertima inače rijetka Avalanche u izvedbi više nego zasluženo odabranom u ovako uzak krug.
Album, dakle, svojom koncepcijom, kao ideja sasvim fino nadopunjuje Live in London, a izvanredan je i kao suvenir svima koji su prisustvovali bilo kojem koncertu kojeg je Cohen izveo s Roscoeom Beckom, Rafaelom Bernardom Gayolom, Neilom Larsenom, Javierom Masom, Bobom Metzgerom, Sharon Robinson, Dinom Soldom i sestrama Charley i Hattie Webb kao nezaboravnom instrumentalno-vokalnom pratnjom.
Posebno upečatljivi dijelovi albuma, kao svojevrsni best of the best momenti, bili bi na trnce tjerajuća izvedba Bird on the Wire s donekle izmijenjenim tekstom, dojmljiv minimalizam Avalanche, obrušavajuća intimnost Suzanne sa zamijenjenim strofama te uvijek nadahnjujuća, veličanstvena "Hallelujah", u zadnjim minutama otpjevana uz pomoć tisuću glasova iz osjetno impresionirane publike s kalifornijskog festivala Coachella. Closing Time bih, kao i inače, vrlo lako prebolio, ali valjda ostaje nužna programska završnica čak i u rigoroznim selekcijskim uvjetima, dok me Famous Blue Raincoat (meni osobno, uz Bird on the Wire najdraža Cohenova pjesma) čak uspjela razočarati, u mjeri koliko je to uopće moguće. Otpjevana i odsvirana, kao i inače na turneji, kao raskošna baladna ljepotica, ona je, po mom skromnom sudu, izgubila dio svog šarma i unikatnosti kakvu posjeduje u svom glasno intimističkom studijskom izdanju; čuti je tako uživo ostaje izuzetno iskustvo, no u toplini doma gubi tu novu čar. No, ovo su uistinu duboko osobne preferencije i vjerujem da neće smetati bilo kojem uhu da uživa u raskošnoj ljepoti pjesme koja je odavno postala dio opće kulture.
Sve u svemu Songs From the Road je album za fanove, prije svega. I za kolekcionare i oduševljene slučajne posjetitelje. Podsjetnik i suvenir. Nadam se i diskografski predah do konačno novog studijskog albuma koji se najavljuje već neko vrijeme. Dear Heather već dugo traži nasljednika...
Komentari (0) 
|
|
|
Video 
