Od početka sasvim posebno dijete svoga tate Tweedyja i njegovih babica, "Yankee Hotel Foxtrot" gotovo je bio žrtva pobačaja, prekrižen od strane svoje klinike – čitaj, producentske kuće Reprise – kao neprofitabilni mućak, da bi ugledao svjetlo dana prvo kao download a potom kao CD pod okriljem druge Warnerove kćerkice Nonesuch Records nakon što se tata potrudio izboriti se za svoje dijete, što financijski što duhovno, s punom vjerom u njegov potencijal. Taj teški porod čak se isplatio, postavši najprodavaniji album Wilco, ali značio je, naravno, i mnogo više. Lišen senzacionalističkih fora i namigujućih poza, posve samouvjeren u svom dizajnu i liniji, bez sumnji u vlastitu inteligenciju i roditeljsku ljubav, strpljivo je godinama jednostavno skupljao hvalospjeve i titule, poklonike i proučavatelje, uvijek se tek kulerski namjestivši u svom dijelu vitrine, bez buke i skakutanja s ciljem dodatnih dokazivanja.

 

Probijanje uvodne "I Am Trying to Break Your Heart" na površinu nečeg što bi se moglo nazvati audio-pustopoljinom već je prišilo usporedbe s Radiohead, za razliku od dotadašnjih poveznica s alt-country ostavštinom, čak i iz arhiva samoga benda. No, nove poredbe su se brzo pokazale suvišnima, ako ne i pogrešnima, jer već nakon emotivnog krešenda stilski posve uronjenog u postulate alternativnoga rocka uslijedila je "mekša", izravnija, uvjetno tradicionalnija i toplija "Kamera" postavljena kao da joj je cilj u startu razbiti svaku mogućnost pravocrtnosti i predvidljivosti. I "Radio Cure" će svojim umornim tonom nastaviti tom trasom, nabijajući gustoću koju sam spominjao na početku teksta. Već tu je više nego osjetna uloga novopridruženog člana kolektiva Jima O'Rourkea, zaduženog prvenstveno za miksanje albuma, ali i za instrumentalnu podršku – zvuk savršeno prati intonaciju Tweedyjevih tekstova, pa muzika podebljana uglavnom suptilnim efektima, očišćena od većine dotadašnjih obilježja muzike baštinika upokojenih Uncle Tupelo, priča priču svojim ispoliranim, ali nipošto steriliziranim jezikom.
 

 

Gitara na "War on War" jedna je od najsočnijih epizoda albuma i od pjesme koja bi u nekom drugom aranžmanu možda plivala u prosječnosti pravi istinsku slasticu. Na tu izbjegnutu prosječnosti zato se sjajno nadovezala predivna "Jesus, Etc.", koja svojom zavodljivošću i toplim bojama priziva duh "She's a Jar" s prethodnog albuma. A iz te ljepotice album ulazi u nešto kao novi start – "Ashes of American Flags" novo je, poput uvodne pjesme, čeprkanje po Melodiji, nova pobjeda produkcije nad igranjem s produkcijom. "Heavy Metal Drummer" djeluje kao najveselija pjesma na albumu, fino sintetizirana, ironična i lako pamtljiva, dok dvojac "I'm the Man Who Loves You" i "Pot Kettle Black", iako nipošto lišen šarma cijelog tona albuma, dođe ponajprije kao pametan uvod u jedno od najljepših albumskih finala zadnjih (ovdje proizvoljno upiši broj) godina. "Poor Places" je bolno hrapava, tiha grmljavina, zadnji dokaz da konceptualnost lako može postati prednost. Drugi dio skladbe koja je remek-djelo sama po sebi, monumentalna u okvirima novijega alternativnog rocka, tako nipošto nije puko izdrkavanje po tehnologiji već znalačko fugiranje, zaokruženje pred pravi vrhunac i finale samoga finala.

 

Jer, "Reservations" je i sama mogla nositi cijeli album. Tiha laganica ispovijednog tona ničim ne sugerira da želi biti nešto veliko, ali zrači svakom svojom sekundom. Na podlozi nečega što prijeti biti bukom, možda i vrištanjem (ali se u to nikada ne pretvara), ona ostaje lebdjeti laka, ali snažna poput najkaloričnije rock-bombe. I to što se kroz četiri minute nastavlja u teško opisivo zvukovlje kao stišano na prihvatljivi minimum ne čini je ni dugom ni pretencioznom ni dosadnom. Da je potrajalo i deset minuta duže, čini mi se da bi se isplatilo i mamilo, jer Tweedyjevo pjevanje i pamtljiv tekst dugo ostaju poput jeke u ušima. Da, ponovit ću se – teško ponovljiv finale trijumfa ideje i talenta!