Već prvom pjesmom očito je da se ovaj album odmiče od tradicionalnog Laneganovog zvuka i post grunge izričaja. Odmah na početku to je razvidno i nešto što pomalo iznenađuje, nešto što nailazi na nerazumijevanje i predstavlja zagotnetku. Osobito za nekoga tko je dugogodišnji štovalac lika i djela Laneganovog.
Naime, album od samog početka naviješta muzički diskurs kojim plovi i u kojem će se kretati. A, on je prepun produkcijskih zahvata. Prevladava jedan pop-elektronički ugođaj, i na prvo slušanje nije sasvim jasno zašto je tako. Pristaje li ovaj hladan i precizan produkcijski veo u koji je čitav album zaogrnut? Zasigurno, čeznutljivo će Laneganovi fanovi i svi ostali, primjetiti kako bi album kao akustičan album nedvojbeno bolje zvučao. Primjerenije Laneganovom, prije spomenutom grunge pripadanju i svojem vokalnom identitetu. Posebno s obzirom na ime koje je dano albumu. Gdje je ovdje blues? Gdje blues pogrebna povorka?
Tako je na prvo slušanje. Ali, ostaje kopkati, ima nečega u albumu što primorava da mu se vraćamo. Doista, na drugo slušanje, veo kao da se počinje dizati, koprena kao da je dignuta s naših muzičkih očiju i odjedanput se otvara pogled. Kristalizira se ispravna perspektiva koja nam pokazuje intenciju te pogrebne povorke. A ona, oproštaj je od Laneganovih demona.
Iako se na početku čini da je album, i s tekstualnog i muzičkog aspekta, nedosljedan i ne čini jednu kompaktnu cjelinu, poslije drugog i svakog slijedećeg slušanja taj se dojam razbija i najednom se počinje nazirati ta plava emocija. Uranjamo u Laneganov blues i počinjemo uviđati svu ljepotu i magnetsku privlačnost ranije navedene bogate produkcije.
Kakve se sve muzičke ideje igraju i u međusobnoj igri slikaju dirljivu muzičku tapiseriju. Odjednom to više nije pop-elektronika, to je sudar predivne, jecajuće električne gitare s elektroničkim kontekstom. Odjednom je to nova stepenica naprijed u Laneganovom muzičkom razvitku. To je u-sebe-ponirajući, sebe-pitajući Laneganov dijalog sa životom.
Jedina, estetski gledajući, pop-elektronička pjesma na albumu je Ode To Sad Disco. Ali, namjerno je takva. Tu, Lanegan biva, u isto vrijeme, i ironičan i ciničan za ono što takav muzički smjer predstavlja. Ali, i u disco muzici, kao da može vidjeti, i vidi, njen istinski pathos.
Slaba karika u albumu je pjesma Harborview Hospital - ne zbog tekstualnog elementa, već zato što puno previše liči na U2. Iako, i ona ima svoju iskupljujuću crtu - ne postoji refren u uobičajenom tekstualnom smislu, već se on stvara muzikom i to u najboljoj Joy Division maniri. Vidi se kako se Lanegan puno družio s takvom glazbom.
Pjesme Leviathan i Deep Black Vanishing Train dirljiv su uvod u rastanak s albumom. Kratke su, minimalnije od ostalih, do izražaja dolazi Laneganov vokal i ona naslovno obećana melankolična emocija poprskana kapljicama nečeg dubokog i mračnog.
Napokon, Lanegan zaokružuje album pjesmom Tiny Grain Of Truth u kojoj se miri s onim što je bilo i kaže: „What's done is done is done now...“
Osobna karta albuma
Izvođač
Mark Lanegan
Naziv albuma
Blues Funeral
Izdavač
4AD
Produkcija
Alain Johannes
Datum objave
6. 2. 2012.
Snimano
Siječanj - svibanj 2011.
AD Studio, Hollywood, California
Posebna napomena
Standardno izdanje s jednim diskom
Popis pjesama
1. The Gravedigger's Song
2. Bleeding Muddy Water
3. Gray Goes Black
4. St Louis Elegy
5. Riot In My House
6. Ode To Sad Disco
7. Phantasmagoria Blues
8. Quiver Syndrome
9. Harborview Hospital
10. Leviathan
11. Deep Black Vanishing Train
12. Tiny Grain Of Truth