Nakon što su 2003. Tindersticksi izdali svoj šesti studijski album “Waiting for the Moon”, Stuart Staples je krenuo u solo i producentske vode, članovi benda su počeli odlaziti i činilo se da će to biti zadnje što ćemo od njih čuti. No, vratili su se pet godina kasnije u nešto promijenjenom sastavu, s potpisima za kanadski Constellation i odličnim povratničkim albumom “The Hungry Saw”. Ako je to možda i mogla biti slučajnost, “Falling Down a Mountain” i sada “The Something Rain” definitivno dokazuju da su Tindersticksi ne samo preživjeli već i da ulaze u novo malo zlatno doba svoje karijere, iako se činilo da je takva mogućnost godinama iza njih.
Nema gubljenja vremena od samog početka - album otvara 9-minutna “Chocolate”, recitatorska narativa preko ključajućeg instrumentalnog vrtloga, tip pjesme koji spada u jednu od specijalnosti Tindersticksa koje nismo čuli godinama. Mogla bi lako biti i jedna od najboljih dosad – takve epske tragikomedije se ne bi posramili ni stari Grci, i ima da vam podigne obje obrve. Počinje lagano i nevino, brilljantno detaljnim opisom rutinskog sumornog radnog engleskog dana u nekom prosječnom sumornom engleskom gradu, uz blage, gotovo opuštajuće tonove. Stvari se zakuhavaju kad se naš protagonist seli u svoj lokalni pub na standardnih par pivica s biljarom, koje se u par poteza pretvaraju u susret sa sudbinom i savršeni date sa femme fatale iz njegovih mokrih snova, koja se čak slaže s njim i u tome koji je nabolji Bond film. Instrumenti divljaju kako se večer približava svom klimaksu:
She had a few lamps here and there were some candles. She made us proper hot chocolate, not the instant shit you get from the machine. She had Fox's biscuits and a small bottle of Cointreau, too. The end of a perfect day. The taste of chocolate, cigarette, and orange liqueur made it even seem better. I undid her tartan miniskirt, pulled off her black wool tights, my lips moved up her legs…
I onda, BUM! WTF! Neću vam reći što, valjat ćete se od smijeha iako se radi o totalnoj vrištećoj agoniji, sve do samoga kraja, koji je brutalna, kristalno čista i sažeta, razarajuća ekspresija usamljenosti ovih modernih vremena:
Shit!" I said, "I was never a breast man, anyway...
Za ostatak ploče Tindersticksi se vraćaju svom prepoznatljivom zadimljenom, kabaretskom, melankoličnom, hipnotizirajućem soul-jazzy popu, koji je istovremeno barokno raskošan uz instrumentarij ravan big bandu, koliko i elegantan, porculanski delikatan i filigranski ispleten poput fine paukove mreže. Ovoga puta maksimalni efekt izvlače iz orgulja, glockenspiela i pratećih ženskih vokala koji su savršena protuteža proganjajućem, ekspresivnom, dubokom baritonu Stuarta Staplesa, koji je trademark Tindersticksa koliko i njihov jedinstveni glazbeni svijet. To najviše dolazi do izražaja u predivnim “Show Me Everything” i “This Fire of Autumn”, koje uspostavljaju i glavnu tematsku preokupaciju albuma:
Show me everything we can’t afford,
everything we could’ve had,
everything that belongs to us…,
kaže Stuart, i ne znate obraća li se svojim ljubavnicama, sivim pokvarenim ekonomsko-političkim eminencijama koje upravljaju našim životima kao u lutkarskim predstavama, svim prokletim propuštenim prilikama ili svemu tome istovremeno. No, jedno je savršeno jasno - kao većina normalnih ljudi, ne boji se one karmičke “sve se vraća, sve se plaća”, nego umire od straha da u toj narodnoj mudrosti nema ama baš ni trunčice istine. Ta se nit provlači i kroz paralizirajući vrtlog ljubavi, žudnje i hormona u briljantnoj “Frozen”, koja je najveće iznenađenje albuma, malo remek-djelo sama za sebe i dokaz da Tindersticksi još uvijek mogu snimiti pjesmu koja nije ni približno slična ama baš nijednoj iz njihove sad već ogromne diskografije - sa svojim sintetičkim beatom, elektronskom ornamentikom, echo efektima i frakturiranim trubama zvuči kao da je Tinderstickse netko najprije raštimao a onda još i remiksirao. Kao i mnogo puta prije, Stuart Staples me ovdje podsjetio na Morrisseya - iako su izabrali potpuno različite celofane u koje će umotati svoju poeziju, obojica znaju kako potpuno ubiti sterilne floskule i klišeje kojima se mnogi razbacuju, iskomplicirati stvari tako da gotovo zastrašujuće sliče stvarnom životu i obojica zvuče kao da nikad nisu doživjeli trenutak čiste sreće. Nisam to nikad popušila kod Morrisseya, pa tako ni ovdje – zna se da najbolja umjetnost dolazi iz trenutaka patnje, možda i zbog toga što sretan čovjek nema vremena za ništa drugo osim biti sretan.
Zato, ako uhvatite ovaj album u ruke, spremite se na mnogo sati kasnonoćne introspekcije, sa samo pokojom, rijetkom, ali zato i toliko vrijednom zračicom svjetlosti koja se probija kroz maglovite, zavodljive, neizlječivo romantične krajolike Tindersticksa. Da već ne postoje, trebalo bi ih izmisliti.
Osobna karta albuma
Izvođač
Tindersticks
Naziv albuma
The Something Rain
Izdavač
City Slang/Constellation
Produkcija
Stuart A. Staples
Datum objave
20.02.2012. (Europa i UK)
21.02.2012. (SAD i Kanada)
Snimano
Svibanj 2010. – kolovoz 2011.
Le Chien Chanceux, Francuska
Posebna napomena
Standardno izdanje s jednim diskom
Popis pjesama
1. Chocolate
2. Show Me Everything
3. This Fire of Autumn
4. A Night So Still
5. Slippin’ Shoes
6. Medicine
7. Frozen
8. Come Inside
9. Goodbye Joe
Nakon što su 2003. Tindersticksi izdali svoj šesti studijski album “Waiting for the Moon”, Stuart Staples je krenuo u solo i producentske vode, članovi benda su počeli odlaziti i činilo se da će to biti zadnje što ćemo od njih čuti. No, vratili su se pet godina kasnije u nešto promijenjenom sastavu, s potpisima za kanadski Constellation i odličnim povratničkim albumom “The Hungry Saw”. Ako je to možda i mogla biti slučajnost, “
