Kompilacija

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

Vinil

‘Vinil’ je posljednjih godina ustaljeni naziv za ono što su starije generacije zvale (i još uvijek zovu) ‘gramofonske ploče’, a govornici engleskog jednostavno ‘records’. Koliko god vam ovaj format bio blizak, mnogo je zanimljivih i korisnih informacija vezano uz vinil koje su malo poznate. Čitanjem ove liste ćete, nadam se, saznati nešto novo, zabaviti se te možda nakon čitanja informiraniji ući u vaše omiljeno prodajno mjesto gramofonskih ploča.

 

1. Vinil je kemijski srodan alkoholu, a dobio je ime po vinu.
Pravi naziv ‘vinila’ je polivinilni klorid, poznatiji kao PVC. Pripada kemijskoj grupi vinila ili etenila, čija je kemijska formula vrlo bliska onoj etilena, koji, pomiješan s vodom, daje etanol iliti alkohol za piće. Vinil je i dobio ime po vinu, a tako ga je prozvao njemački kemičar Hermann Kolbe 1851. godine.
Većina spoja PVC-a ili vinila se sastoji od klora (57%), dok se ostalih 43% dobiva iz sirove nafte.

2. Vinil je najbolji mogući izbor materijala za izradu gramofonskih ploča.
Zbog spomenutog sastava, vinil se dobiva lako i vrlo jeftino. Relativno je čvrst i otporan, otporan na vlagu i tekućine (osim, naravno, iznimno nagrizajućih) te ga je relativno lako razgraditi. Ono što je posebno zanimljivo kod vinila je što ga je lako proizvesti prozirnog te u različitim bojama.

vinil

3. Crni vinil je izdržljiviji od prozirnog i obojenog.
Iako vinilni primjerci albuma u posebnoj boji, prozirni ili ‘poprskani’ bojom (‘splattered vinyl’) izgledaju ljepše te postižu višu cijenu kao kolekcionarski primjerci zbog svoje rijetkosti, osjetljiviji su u odnosu na obični crni vinil zbog posebnih tehnika izrade te se brže troše. Stoga, ako želite gramofonsku ploču koja će izdržati dugo i učestalo preslušavanje, odaberite crnu boju.

4. Dio ploče koji je pod iglom postiže temperaturu od 110 do 120 stupnjeva Celzijevih.
Iako je zastrašujuće pročitati ovakav podatak, nema razloga za veliku brigu. Igla se kreće po ploči dovoljno brzo da se ne zaustavlja predugo na jednom mjestu, stoga i temperatura, koja se postiže trenjem, brzo pada na mjestu kojeg je igla upravo prošla. Međutim, nakon nekoliko desetaka ili stotina preslušavanja, ovisno o kvaliteti ploče te pogotovo kvaliteti i stanju igle, ploča će imati vidljiva i čujna oštećenja – isprva blaga, a postepeno sve veća.

vinil

5. Svi bas tonovi na vinilu su 20 decibela niži, a svi visoki 20 decibela viši u odnosu na originalnu master snimku.
Pravi audiofili o ovome već znaju sve. Kako bi se smanjila razina buke pri reprodukciji vinila, svi bas tonovi su ‘stišani’, a visoki ‘pojačani’. Bas je zato bolje čujan (u načelu) na CD-u, dok je iz istog razloga zvuk činela i klavijatura jasniji i izraženiji na vinilu. Audiofili nedostatak basa najčešće kompenziraju kvalitetnim zvučnicima i ekvilajzerima (uređajima za fino podešavanje tonova), a pritom paze i na izolaciju samog gramofona kako zvučnici s jakim basevima ne bi uzrokovali vibracije gramofona te tako utjecali na kvalitetu njegovog rada.
Dodatan razlog za ovaj kompromis je štednja prostora na ploči kako bi na nju stalo što više glazbe. Stoga su izdanja određenog albuma na dvije ploče gotovo uvijek kvalitetnija od onih gdje je čitav album otisnut samo na jednoj ploči.

6. Vinil ne zvuči (nužno) bolje od CD-a.
Iako se ‘povratak’ vinila opravdava činjenicom da ljudi jednostavno žele slušati tehnički kvalitetnu glazbu, to vrijedi samo u usporedbi s mp3 digitalnim datotekama ili još lošijim formatima glazbe. Primjerci albuma na CD-u su i dalje zvukom često superiorniji u odnosu na one na vinilu: sve se zapravo svodi na to kako je izveden postupak prijenosa glazbe sa snimke na komercijalni CD ili vinilni primjerak te eventualno na kvalitetu samog materijala od kojeg su napravljeni CD i gramofonska ploča.
Vezano uz to, popularan je mit kako je vinil ‘analogna glazba’, a CD ‘digitalna’. Mnogo toga je u procesu snimanja glazbe te izrade vinila digitalno, ne samo danas, već posljednjih 30-ak godina. Najbitniji podatak za kvalitetu zvuka na određenom fonogramu (čvrstom zvučnom mediju) je izvor glazbe koja je na njemu otisnuta. U pravilu, najlošije zvuče vinili gdje je izvor zvuka CD (to najčešće odražava i razmjerno povoljna cijena), a najbolje oni čiji su izvori zvuka originalne (pogotovo analogne) master trake. To je najčešće istaknuto na samom omotu, a kvalitetu, naravno, prati i cijena. Među skupljim vinilnim albumima su oni s oznakom ‘mobile fidelity’, a njihova cijena se ne spušta ispod 50-ak eura.

vinil

7. Masa ploče je gotovo nevažna za kvalitetu reprodukcije.
Na celofanskim omotima novih albuma često možemo vidjeti naljepnicu gdje je navedeno kako se radi o 180- ili čak 200-gramskoj ploči. I malo dijete bi zaključilo kako se očito radi o kvalitetnijem primjerku od ‘običnog’... Samo, koliko ‘obična’ ploča teži?
Radi se, dakle, o 40-60 grama težem vinilu, što za svakog od nas znači da će se vinil teže slomiti ili oštetiti. Također, on je stabilniji pri playbacku. Loša strana je što deblja ploča često ima manje mjesta unutar omota, što znači kako postoji mogućnost da će se na omotu prije vidjeti tzv. ‘ringwear’, odnosno znakovi habanja kružnog oblika koje uzrokuje pritisak ploče na omot. Sve ostale razlike minimalne su ili nepostojeće.

8. Brzina vrtnje vinila je odabrana slučajno.
Mnogi od vas su negdje vidjeli ‘matematičku formulu’ 33+45=78, no između brzina vrtnje gramofonskih ploča nema posebne poveznice. Bakelitne (‘shellac’) ploče su se vrtile na 78 okretaja u minuti jer je jednom njemačkom znanstveniku prvi put pošlo za rukom adekvatno reproducirati bakelitnu ploču baš pri toj brzini. Slična priča vezana je uz vinilne ploče i njihovu brzinu od 331/3 okretaja u minuti. Takvu ploču je početkom 30-ih na tržište izbacilo poduzeće RCA Victor, no projekt je ubrzo propao zbog velike gospodarske krize koja je uslijedila. Format je preuzeo CBS i pustio ga u prodaju, na što je RCA odgovorio s pločama s brzinom vrtnje od 45 okretaja u minuti. Ta je brzina bila povoljnija za singlice puštane u džuboksima, tada najpopularnijim reproduktorima glazbe. Ljubitelji klasične glazbe su se držali 331/3 ploča jer su mogli slušati čitave simfonije bez potrebe stalnog mijenjanja ploča na gramofonu.

9. Proizvodile su se gramofonske ploče s brzinom vrtnje od 162/3 okretaja u minuti.
U doba eksperimentiranja s brzinom vrtnje vinila, na tržištu je osvanula i ploča s brzinom od 162/3 okretaja u minuti, što je upola manje od 331/3 (ponovno, bez posebnog razloga). Uspjela je ugrabiti komadić tržišta 50-ih i 60-ih, nakon čega se uglavnom prestala proizvoditi. Ubrzo je postalo jasno da nije povoljna kao format za glazbu zbog prespore vrtnje, stoga su na ovakvim pločama uglavnom bili otiskivani ‘spoken word’ komadi, uključujući čitanja iz Biblije i priče za djecu.
Ovaj je format zaživio i u (vjerojatno) jedinom automobilskom gramofonu ikada. Chrysler je između 1956. i 1959. u svoja vozila ugrađivao ‘Highway Hi-Fi’ sustav s kojim su se mogle preslušavati samo ploče pri ovoj brzini vrtnje, a koje je posebno proizvodilo poduzeće Columbia Special Products. Sustavi su ubrzo povučeni s tržišta zbog visoke cijene i nepraktičnosti.

10. Postoje gramofonske ploče koje su otisnute na način da je njihov ‘početak’ na sredini ploče.
Ta se tehnika otiska na engleskom zove ‘reverse cutting’. Ukratko: igla se postavi pri sredini ploče (tamo gdje glazba ili zvuk na običnoj ploči inače završava) te se ploča krene vrtjeti obrnuto od uobičajenog smjera, čime se igla polako pomiče prema rubu ploče. Kad dođe do ruba i zadnjeg ureza, nastavlja se na njemu vrtjeti do gašenja gramofona.

Reprodukcija takvih ploča moguća je samo na gramofonu s funkcijom ‘obrnute’ reprodukcije, iako neki korisnici interneta tvrde da je to moguće i sa standardnim gramofonima.

RSD