Review
Pišući o Ryanu Adamsu u nekoliko navrata, stalno sam se divio njegovom senzibilitetu pisanja pjesama. Pjesama umočenih u američku tradiciju poput kruha u maslinovu ulju. Pjesama koje su jednako ocrtavale njegov nemirni kreativni duh i spontanu pedantnost u slaganju definicija nove americane. Odluka da raspusti prateći bend The Cardinals nakon albuma "Cardinology" iz 2008. te da se puvuče iz aktivnog bavljenja glazbom bila je iznenađenje, mislim, samo za sporadične fanove i konzumente; brzina kojom se trošio do te točke ukazivala je na neminovnost kočenja, pa i garažiranja svih svojih vozila kroz sirovom emotivnošću crtanu američku pustopoljinu i sive urbane krajolike. "Ashes & Fire" dolazi tako kao punokrvni povratak, nakon objavljivanja starijih snimki na "Orion" i "III/IV", kojima je održavao prisutnost na recentnim diskografskim listanjima.
Ovisno kako ćete brojiti i što sve ubrojiti, Adamsov otprilike trinaesti studijski album donosi malo toga novog, ali u tom zaključku ne bih ostavljao mjesta ikakvim negativnim implikacijama. Slijedeći vlastito raspoloženje, nakon što ih pustim da malo odstoje, dakle, usprkos svemu što sam svojevremeno o njima pisao, cijeli niz prethodnih albuma čini se baš kao nizanje još jednog albuma za drugim, bez avanturističkih bježanja i iskrenja, u stalnoj funkciji tek sastavljanja što koherentnije zbirke. Zato mi se događa da mi se svi njegovi naslovi poslije remek-djela "Heartbreaker" i "Gold" vrlo rijetko nađu pod rukom kad biram glazbu za slušanje mada objektivno nisu zavrijedili takav previd. "Ashes & Fire" uklapa se u taj niz možda baš svojom mirnoćom i opuštenošću, potpunim izostankom ikakve pretencioznosti ili postavljanja bilo kakvih pozerskih opterećenja na svoja ipak snažna ramena. No, u isto vrijeme, baš tolikom očiglednošću u izazivanju prethodno navedenih stavki, čini se jedinstvenim i možda jednim od najboljih albuma tekuće godine!
Daleko od toga da već nije dokazao da je isprofiliran i zreo autor, Ryan Adams na "Ashes & Fire" nastupa kombinacijom opuštenosti i zrelosti svojstvene uistinu velikanima. To je country za ovomilenijsku generaciju i rock za doba poslije "zlatnih godina", uglazbljena poezija i poezija u funkciji glazbe, grabljenje svijeta za šiju i opušteno gledanje istog s verande montažne kuće – možda dosad najskladnije umreženje slatkih malih proturiječja koje je ovaj turbotalentirani momčić ponudio u eter. Vjerujte mi sad na riječ: kad vam se nakon sedam ili osam slušanja album ugnijezdi među sva raspoloživa osjetila, svakim sljedećim slušanjem dobit ćete garantirani užitak koji će tražiti samo svoje ponavljanje.
Najljepši staromodni album 2011. tražit će, dakle, od vas strpljivost ukoliko uistinu želite u njemu uživati. Ja ću mu prikačiti sve raspoložive, vrlo subjektivne, zvjezdice s jasnom svijesti da ću dogodine možda misliti malo drukčije. Jer, nema tu, kako sam već naveo, kao ni na prethodnicima, velikih iskoraka, snažnih bljeskova ni instatnih klasika i u "Ashes & Fire" samo se blaženi mogu zaljubiti na prvo slušanje. No, ukupna slika tako pažljivo građena od jednostavno prelijepih i emotivnih pjesama rijetko je susretljiva i ipak posebna u Adamsovu dugom, neumornom nizu. Slušajte, samo vam mogu od srca reći i poželjeti (ne)ponovljive opuštajuće minute kakve sam i sam iskusio treći dan iznova i iznova preslušavajući ovaj CD. Uživajte i uzdravlje ukoliko posegnete usput za bevandom ili gemištom, ovisno kako volite.
Toni Matošin
« Cardinology 
