Tonight

Review

Nakon plastificiranog pop-rocka s albuma "Let's Dance", usprkos zavidnom komercijalnom uspjehu, bilo je razvidno kako se Bowie okreće "mekšem", pragmatičnijem manirizmu. Korespondirajući između redaka s "Young Americans", ali prije svega s duhom svoga vremena, taj je album pokazao da je veliki avanturist iz sedamdesetih krenuo u nove avanture, ali inverzijske prirode. Ta "antiavantura" polučila je tim, dakle, uspješnim, ali tek korektnim albumom, koji je pokazao da se Bowie itekako snalazi u bilo kojoj formi koju sebi zacrta u radnom nacrtu, ali i da – bar na određeno vrijeme – štafetu prepušta nekim drugim snagama. Sljedeći album, "Tonight", više je nego jasno podcrtao taj tadašnji izostanak ambicija, a možda i gubitak autorskog kompasa te pomanjkanje pravih ideja, u čemu, koliko znamo, tijekom osamdesetih i nije bio baš usamljen (opet dolazimo do Dylana, ali možemo spomenuti i Stonese, Queen, Neila Younga, a o već izmrcvarenim, ali napadno šarenim The Beach Boys da i ne govorimo).

"Tonight" je bio sve samo ne dobar album, što ipak moramo konstatirati prvenstveno u kontekstu Bowiejeva opusa (jer, kod mnogih tadašnjih perjanica bi se ovakvo što moglo čak nazvati osvježavajućim). Niti 36 minuta dug, popunjavan obradom zimzelene ljepotice The Beach Boys, "God Only Knows", kakvom bi zadovoljio možda tek potrebe kakve nedjeljne TV-emisije ili Bingo Showa, tragično promašenim duetom s Tinom Turner, "Tonight", ili beskrvnom obradom "I Keep Forgetting" Chucka Jacksona, ovaj se album ne bez razloga smatra jednim od najtanjih u meštrovom opusu. S očitom namjerom da zadrži pozicije i publiku zadobivene s "Let's Dance", bez novih ideja ovakvo što bilo je gotovo logično, ali, osobito u retrospektivi, teško da može otkloniti gorak okus. Jer, ne samo da je produkcija napadno neambiciozna, a autorski rukopis prorijeđen i ziheraški, već su i same pjesme – nezanimljive. S izuzetkom "Blue Jean" te možda uvodne, mrvicu-dvije preduge "Loving the Alien", posrijedi su mlitave pop-pjesme – tretirane pouzdanim rukama, ali ipak mlitave. Kad još dodamo da su od njih ukupno devet (među njima i spomenute dvije obrade) čak tri dolutale s albuma Iggyja Popa ("Don't Look Down" s "New Values", "Tonight" i "Neighborhood Threat" s "Lust for Life"), stvari ni statistički ne stoje baš sjajno.

Ipak opet treba naglasiti da, koliko god album donekle "vadi" upravo Bowiejeva izvedba, odnosno, sama figura, upravo njegovo ime na naslovnici oduzima "Tonight" svaku mogućnost iskupljenja. Kad vas netko jednom razmazi vrhunskim radovima, pa to još u nekoliko navrata suvereno ponovi, teško je opraštati tako istaknute posrtaje, kakvih ni u Dylanovu slučaju zapravo nije bilo (vjerski su mu albumi, što god o njima trubili salonski ljevičari i rock-tradicionalisti, vrlo uvjerljivi i snažni, a i druga polovica osamdesetih imala mu je bar mjestimičnih iskri nepresušnog genija). Tako je "Tonight" bila i ostala jedna od stavki u Bowiejevu opusu koja se u pravilu preskače i spomene tek kao podatak.

Toni Matošin