facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #
The Future

Bookmark

Data

Released Studeni 1992
Format Albumi
Vrsta Soft rock / Contemporary Folk
Dodano Utorak, 14 Kolovoz 2018
Žanr Singer-Songwriter
Length 59:37
Broj diskova 1
Edition date Studeni 1992
Država SAD
Etiketa Columbia
Edition details Datum objave: 24. studenoga 1992. / Producenti: Leonard Cohen, Steve Lindsey, Bill Ginn, Leanne Ungar, Rebecca De Mornay i Yoav Goren
Tags Columbia Leonard Cohen

Review

Započnem tako da pronađem pjesmu, ali tek kroz sam proces pisanja shvatim o čemu ona zapravo govori. Svaka pjesma nastaje iz stare žudnje za izbavljenjem, spasenjem, koja prilično moćno izjeda duh. Na početku stvaranja pjesme nije potpuno jasno o čemu ona govori.

Tako je Leonard Cohen jednom zgodom opisao (svoj) stvaralački proces, ne propuštajući koristiti ključne termine ljepljive uz njegov rad, poput žudnje, izbavljenja, spasenja i izjedanja duha. No, ovaj se opis možda ponajbolje reflektira na njegovom prvom albumu za devedesete, "The Future", zbirci mračnih osobnih epopeja kojima se pokušao odmaknuti od intimnog, osobnog i na krilima te nepredvidljivosti kreativnog procesa doprijeti do širih značenja. Nekoliko je, naime, tu pjesama koje su nastajale kroz dugo razdoblje i mijene stvaralačkog fokusa pa je tako jedna od najtipičnijih epizoda albuma, "Democracy", nastajala kroz cijeli niz godina, tijekom kojih se nanizalo čak osamdesetak stihova; od varljivo melankolične "Closing Time" nekoliko je puta odustajao dok nije konačno uhvatio tu nit što mu je bježala, dok je uistinu himnična "Anthem" snimljena prvo za album "Various Positions" pa za "I'm Your Man" da bi konačno zadovoljila autorske nepce u trećoj verziji, odnosno, albumu, a sličan razvojni put imala je i suradnja sa Sharon Robinson "Waiting for the Miracle".

Da, to je Cohen, to je taj nikad posve zadovoljni, pedantni timaritelj stiha (gotovo obrnuto proporcionalan kad je glazbeno tkivo u pitanju, koliko god oni najbolji trenutci to ipak odbacivali kao preoštru opservaciju), nešto posve suprotno zagovarateljima slobodne struje misli u lirici (pa i prozi, kao, primjerice, kod Burroughsa). To je taj proces koji, rekao bih, nije toliko pitanje perfekcionizma – još manje samocenzure – koliko potrebe za iskrenom artikulacijom baš svega što krije potencijal početne ideje. Proces koji je omogućio da se tolike pjesme uistinu razviju umjesto da sagore u svom početničkom žaru.

Los Angeles je bio u to vrijeme Cohenov primarni horizont, a neredi koji su se odigravali te 1992., kao i tada još friški slom istočnoeuropskog komunizma, bili su jedan od okidača za sredovječnog poetu za provjetravanje svojih poetičnih bilješki. Kao nijedan njegov album dotada, "The Future" je ugojen političkim temama, pri čemu je pogled, kako naslov i sugerira, usmjeren na budućnost, koju Cohen vidi kao "umorstvo" u naslovnoj pjesmi, pomalo zastrašujućoj viziji blejkovskih razmjera. Cohen, naime, u razvoju novije povijesti, od pada Berlinskog zida nadalje ne vidi baš mnogo prostora za optimizam, pa čak "zagovara" povratak Zida, čak i Staljina, a u istom stihu s komunističkim diktatorom, pomalo jeftino pucajući i na neku vrstu provokacije, i svetoga Pavla. Ti zazivi nisu, naravno, zbog simpatija prema komunizmu ili zagovaranja bilo koje ideologije ili religijskog uvjerenja, već zbog straha od krajnjih posljedica globalizacije i olakih negiranja granica i razlika. Pjesma "The Future" djeluje zastrašujuće prije svega zbog hladno-tople, autoritativne izvedbe, zbog ogrubjela glasa kojem ne možete ne povjerovati, a kad se još toliki stihovi nad kojima ne možete ne zastati sruče niz kotrljajuću glazbu, sugestije ne prestaju navirati. "Ljubav je jedino sredstvo za preživljavanje", naoko je jednostavan zaključak iznimno kompleksne pjesme, ali kao da se sve urotilo baš protiv same ljubavi i to Cohen jasno vidi i iz toga izvlači svoje mračne slike.

A one se nižu kroz cijeli album, mada ne bez nade: "U svemu se nađe pukotina, tako nam svjetlost ulazi", glasi dobro poznati stih druge ključne pjesme albuma, "Anthem", koju sam Cohen smatra jednom od najboljih koje je napisao. Himnična središnja pjesma albuma ujedno je i njegovo sidrište oko kojeg kao da kruže svi ostali motivi i slike. U "Democracy" će, ne, doduše, bez prstohvata sarkazma, progovoriti o Americi kao najboljem "laboratoriju demokracije", kao mjestu gdje ona uistinu živi najpunijim životom. U to svoje viđenje Cohen ugrađuje sve ono loše iz američke povijesti i sadašnjosti, ali s vjerom da su svi ti događaji i ere vodili i vode nečem boljem, da je sve uistinu jedan dugu i bolan proces. Pritom jasno kazujući da "nije ni lijevo ni desno, samo ostaje doma večeras", on pritom odbija zauzeti mjesto u konkretnom rovu, ostajući trajno u toj svojoj ulozi aktivnog mudraca "sa strane".

Album je ovo koji se ipak brzo potrošio u svom autorskom potencijalu i tolikom imaginariju stvaranom godinama, pa među ukupno devet pjesama imamo čak dvije obrade – "Be for Real" američkog R&B pjevača i autora Fredericka Knighta i "Always" rusko-američkog skladatelja Irvinga Berlina, koju je, između ostalih, pred kraj života pjevala country-legenda Patsy Kline – te, po prvi put u Cohenovu opusu, jedan instrumental, "Tacoma Trailer", koji, za razliku od navedenih, ne toliko snažnih obrada, sasvim fino zaključuje album. Ni ostatak autorskog materijala ne uspjeva baš parirati prvospomenutim "himnama", osim iznimno sugestivne "Waiting for the Miracle" koja svojim kriptičnim stihovima i snolikom glazbom efektno spaja stare, intimnije Cohenove preokupacije s novim geopolitičkim zanimacijama. Česti koncertni favorit "Closing Time" nikad mi, primjerice, nije bio među dražim Cohenovim pjesmama, vjerojatno zbog pomalo iritantnog refrena i ritma koji ne podnosi dobro svojih šest minuta trajanja.

Posrijedi je, dakle, kad se podvuče crta i odslušaju sve pjesme (u mom slučaju po tko zna koji put), pomalo neujednačen album, zbirka novih bitnih pjesama, da, ali kojima su ovaj put pridružene nedorasle suputnice, što u konačnici, kad pribrojimo sve manje dojmljivu glazbenu tapiseriju, baca sjenu na potencijal kojim cijeli album zrači. Da, ogledni je to primjer zrelog Cohena (ako kod ovako snažnog autora uopće možemo govoriti o zrelosti ili nezrelosti – to neka bude na moju dušu), introvertnog židova i budističkog redovnika, pedantnog pjesnika i neurednog mislioca, glazbenika koji je prvenstveno pjesnik i pjesnika koji je prvenstveno glazbenik. Ogledni primjer sa svim vrlinama i manama. Sve u duhu tog traženja značenja svake pjesme, svakog stiha, kao trajne zagonetke i za samoga autora. Najljubazniji i najnježniji "uzmi ili ostavi" kojem smo mogli svjedočiti u svijetu popularne glazbe.

 

Toni Matošin

Hits 250
I'm Your Man « I'm Your Man Leonard Cohen Albumi Kronologija Ten New Songs » Ten New Songs

Posljednje recenzirano - Jazz

Posljednje recenzirano - 42