A | B | C | Č | Ć | D | DŽ | Đ | E | F | G | H | I | J | K | L | LJ | M | N | NJ | O | P | Q | R | S | Š | T | U | V | W | X | Y | Z | Ž | # |
01 | If Not For You | 2:42 | ||||
02 | Day Of The Locusts | 4:01 | ||||
03 | Time Passes Slowly | 2:36 | ||||
04 | Went To See The Gypsy | 2:52 | ||||
05 | Winterlude | 2:24 | ||||
06 | If Dogs Run Free | 3:41 | ||||
07 | New Morning | 3:59 | ||||
08 | Sign On The Window | 3:41 | ||||
09 | One More Weekend | 3:13 | ||||
10 | The Man In Me | 3:10 | ||||
11 | Three Angels | 2:10 | ||||
12 | Father Of Night | 1:28 |
Ta je sablazan zasigurno upečatljivija i bolnija – ona koja te pogodi nakon što si već jednom vidio (možda se i naslađivao) kako taj isti subjekt sablažnjava nekoga drugog, nekoga tko ti se činio smiješnim upravo zbog toga. Bob Dylan je prvo zaprepastio folk-puritance uštekavanjem Stratocastera i hiperkulerskim ukliznućem u za sebe formirano grotlo bluesa i rocka, a nije prošlo ni nekoliko poštenih treptaja i već je zgrozio i one koji su uletjeli u taj maelstrom s njim. Padom s motocikla pao je i s neželjenih postolja i prijestolja, a onda je trebalo priču i posve zaokružiti. Nije dovoljno pomoglo ni moralističko odmicanje u područja alegorije, pa čak ni prigrljivanje countryja u njegovu najmekšem izdanju; trebao se dogoditi jedan objektivno traljavo sklepan, za cijeli vinil predug album da pokaže što ne želi i što nije, a onda je bio neminovan i famozni "korak poslije". Objavljen jedva četiri mjeseca nakon popljuvanog i (nepravedno koliko i priželjkivano) zgaženog "Self Portrait", "New Morning" je od strane dijela kritike dočekan aklamacijama kao povratak u formu, kao oživljavanje otuđene legende. Ali, je li sve uistinu bilo baš tako?
Za početak, malo je vjerojatno da je Dylan snimao "New Morning" tek da popravi poljuljane pozicije i amortizira napade na prethodni album, kako se odmah stalo špekulirati. Jer, rad na ovim albumima u nezanemarivom je dijelu bio simultan; "Self Portrait" se kuhao dugo i bujao je kao proizvod proučavanja raznih pjesmarica i antologija dok je zametak albuma "New Morning" bio poziv na uglazbljenje dramskog komada "Scratch", pjesnika Archibalda MacLeisha. Za tu svrhu nastale su pjesme "Time Passes Slowly", "Father of Night" i "New Morning", no kako se Dylan nikako nije mogao uklopiti ni uživjeti u MacLeishov mračni tekst, povukao se iz projekta i revnije pristupio snimanju novog albuma.
Povratak na neke ranije pozicije još manje sugerira sama sadržina "New Morning". Tek će kasnije mnogi analitičari i piskarala priznati da im je Dylan s ovoga albuma bio još manje shvatljiv i još manje pristupačan ili poželjan nego lik koji je pjevušio country i sabotirao vlastitu legendu na "Nashville Skyline" i "Self Portrait" – na "New Morning" obraća nam se sređen, obiteljski čovjek iz provincije, zaljubljen u pastoralu i svoj miran život daleko od halabuke pozornica i govornica. Ovdje nam se obraća lik koji je konačno odbacio sve banalnosti popularne kulture svoga vremena i zagazio u svevremenost, ali zaronjen u tradiciju mnogo, mnogo više nego što bi to ijedan njegov poklonik ili glasniji suvremenik sugerirao. Ono što se slavilo jeste tu – Dylan je opet s više odlučnosti aktivirao autorske silnice i poigrao se notama čak do posezanja za jazzom kao jezikom – ali ukupna slika koju je ostavio možda je čak udaljenija od onog frenetičnog poete s nezaustavljivom gitarom na "Highway 61 Revisited" nego što je taj lik bio daleko od mulca čaplinovskih manira s akustičnom gitarom i usnom harmonikom koji je na "The Freewheelin' Bob Dylan" i "Times They Are a-Changin'" ispisao najsofisticiranije angažirane stranice američke folk-pjesmarice.
Uzmite samo gotovo nepodnošljivu slatkoću uvodne "If Not for You" i sve će vam biti jasno. Predivna ljubavna pjesma što pršti sentimentima i opravdanim klišejima kod svakog će gorljivog zaljubljenika u "Highway 61 Revisited" izazvati u najmanju ruku nevjericu i oblačić upitnika – je l' nas on ovo zeza? A odgovor nije nimalo jednostavan, jer shema je vrlo upadljivo takva, a Dylan, po običaju, slojevitiji nego što stih, nota ili prilika sugeriraju. "Sign on the Window" i naslovna pjesma malo kasnije će potvrditi tu pastoralnu trasu kojom je odlučio prigrliti svoj trenutak baš onakvog kakav jest i opet će na čas zazvučati kao da je možda ironičan. Ali nije. I istodobno jest, koliko god sad to zvučalo pretenciozno. Zavodljiv, ali opet uznemirujuće "lagan" valcer "Winterlude" moći ćete tako čuti kao slatki pjesmuljak, ali i kao predivno logičan nastavak "4th Time Around" s proslavljenog "Blonde on Blonde". "The Man in Me" danas se, nakon spretnog korištenja u kultnom filmu braće Coen "Veliki Lebowski", čini kao pop-kulturna referenca, ali je i reprezentativan komad intimistične poetike "Dylana iz provincije", a "Father of Night" kao reinterpretacija židovske molitve baš savršeno zaokružuje prizorište albuma, kao što je bila i najlogičnija iskra razlaza s MacLeishovom dramom.
A prizorište koje nam se razdanjuje kako se album polagano kotrlja ono je što nije uspio skriti ni novinarima očito potreban "povratak u formu". Idilični zeleni krajolik okupan suncem, fasade obiteljskih kuća, smijeh i plač djece, pa čak i miris američke pastorale nadopunjavaju se pjesmom za pjesmom poput puzzlea, čak i kad Dylan opisuje ne osobito mu ugodno iskustvo primanja počasnog doktorata na Princetonu ("Day of the Locusts") ili se referira na susret s Hendrixom ili, da ne bude sve baš očito, možda ipak s Elvisom u "Went to See the Gypsy". Nipošto, dakle, nešto što bi u očima svih onih koji "znaju bolje" uistinu moglo popraviti ono što je "Self Portrait" razbucao. A razbucao je, baš kao što je "New Morning" potvrdio, samo onu sliku kakvu su kao "pravu" i "logičnu", možda i "normalnu", zamislili tada isti oni kakvi i danas u prigrljenoj medijskoj buci kreiraju sliku poželjnog i dobu primjerenog autorsko-ideološkog koncepta. Bob Dylan jednostavno nije mario, kako to znaju i mogu samo oni svjesni svojih darova, čežnje za iskrenom zahvalnošću na njima i milosti koja ih pritom umiva.
Toni Matošin
« Self Portrait | Bob Dylan Albumi Kronologija | Pat Garrett & Billy The Kid » |