facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #
Spomen ploča 2002 - 2009


Bookmark

Data

Released Lipanj 2010
Format Kompilacije
Vrsta Rap
Dodano Ponedjeljak, 03 Listopad 2011
Žanr Rap
Broj diskova 1
Edition date 2010
Država Hrvatska
Etiketa Menart
Edition details Produkcija: -; Datum objave: 21.6.2010.; Snimano: 2002. - 2010.
Tags Edo Maajka Menart

Review

Da rezimiramo: od 2002. do 2009. prošlo je 7 godina u kojima je Republika Hrvatska imala jednog predsjednika (drugog po redu), dva premijera (sedmog i osmog po redu). Stigli su ogromni trgovački centri i porast vanjskog duga. 2005 dobili smo i dnevne novine za 3 kune sa golom ženom na zadnjoj stranici. Papa Wojtyla posjetio nas je dvije godine ranije.
U tih sedam godina Edin Osmić izdao je četiri albuma, 16 singlova i za nagradu dobio jednu domovnicu.
Ima tu i nešto Porina, Davorina i Zlatnih koogli kao i dva pokojna Crna mačka.

Dvije tisuće i desete imamo trećeg predsjednika, devetu po redu predsjednicu vlade, guvernera narodne banke po kojem bi, da je američki, za dvadeset godina snimali film pod naslovom „Tečaj“ i referendum na jesen. Drugi od samostalnosti, ako se ne varam.

Čemu ovaj statističko-introspekcijski uvod, pitaš se? Jer dok slušaš Jebo vladu, koju na disku Edo najavljuje sa „Još jedna porno pjesma...“ i zamisliš se nad Winampom , vidiš da u 7 godina nismo, kao samostalna i suverena Republika, puno napredovali. Zna to i Maajka, zato je i album otvorio s Ove godine, feelgood pjesmicom za pozdrav Suncu iz kreveta. A album zatvara Sve prolazi sve, ovaj put bez Saše Antića. Ovo smrdi na koncept i „biti će sve okej“ tapšanje po ramenu s kutijom od CD-a. Obje pjesme su sa Balkansko a naše, ploče od prije dvije godine, koja je tu predstavljena sa četiri pjesme (Ove godine ili Ove godine slavim; Ja odo` krast ili Pokradi lovu; Sve prolazi sve ili Sve prolazi i Oldskul ili Ovaj ritam volim s Kooladeom na refrenu). Ostala tri albuma predstavljena su sa po tri pjesme. Svim pjesmama promijenjena su imena zbog registracije u HDS ZAMP jer su im aranžmani novi.

Tu je prste imao mladi Luka Žužić, autor glazbe i aranžmana za trombon, trubu i saksofon.
Ostalo su radili Edin i Amir Kurtić, basist. Bubnjao je Alen Tibljaš; isti onaj Tibljaš koji je bubnjao i za Laufer i za jednu od zadnjih postava Majki prije nego što su postale Goran Bare i Majke.
Ovaj album vjerno pokazuje kako 2010. uživo zvuči najbolji bosanski reper s hrvatskim državljanstvom. Uvesti funk i puhačku sekciju u jednadžbu je prilično hrabar potez, a s obzirom da se CD-ovi ne prodaju, i jedini pametni. U kontekstu izdavanja remiks albuma (što ova kompilacija zapravo jest) koji se remiksirao onako kako Osmić misli da njegova glazba danas i sa bendom treba zvučati.
Na prvih par slušanja shvatiti ćeš da je tempo usporen, a vokal grub od dima. Stihovi su razgovjetniji, ali gitara je previše čista za moj ukus. Fali pedala za distorziju.

Jedini gost na ploči je Dino Šaran iz Letu Štuke na refrenu Prži se srce moje (iliti Pržiii), a jedine skroz nove pjesme su dvije spašene iz projekta zvanog Trnokop s Damirom Avdićem. Pošto je Trnokop trebao biti super žestok, Fotelja i Mama tata su ublažene da koncepcijski pašu s ostatkom materijala. Ali odskaču. Ne tematikom već sirovošću tekstova, grubljim flow-om, pogotovo u Mama tata. Ovako bi Edin zvučao da vodi punk bend. Prvospomenuta; Fotelja je jedina pjesma u kojoj se parafrazira J.R.R. Tolkien i spominju Guns n` Roses. Axl je Chinese Democracy pripremao skoro 20 godina, a kod nas u dvadeset godina mogao si primijeniti know-how iz Care samo pare (Minimalni rizik, za ljude u kožnoj jakni) i Ja odo krast (Pokradi lovu, za ljude u varteks odijelu). Care samo pare u funk verziji dobila je teretana tag gdje Edo baca četiri elementa koja pokreću: moć, seks, strast, pare. Ramba Amadeusa pokretali su kurac, pička, govno i sisa. Skoro pa isto.

Omot je radila Ideologija iz Sarajeva uz veliku pomoć Gnuolane Free fonta i teksture zida.
I na kraju? Dobar i hrabar album. Neće se svidjeti momcima iz geta jer ima žive instrumente. Neće se ni svidjeti salonskim revolucionarima jer mu fali buke i bijesa protiv stroja. Ali pokazuje kamo Edo ide. S ovim ljudima snimati će novi album iduće godine. Kompliciranija forma obično znači osipanje publike, ali je i puno zdravije nego deset godina svirati jedno te isto i plaćati režije na konto stare slave i boljih dana. To su mogli samo The Ramones.

Antonio Hadrović

Hits 1214

Posljednje recenzirano - Jazz

Posljednje recenzirano - 42