A | B | C | Č | Ć | D | DŽ | Đ | E | F | G | H | I | J | K | L | LJ | M | N | NJ | O | P | Q | R | S | Š | T | U | V | W | X | Y | Z | Ž | # |
1 | Bridge Burning | 4:47 | ||||
2 | Rope | 4:19 | ||||
3 | Dear Rosemary | 4:27 | ||||
4 | White Limo | 3:23 | ||||
5 | Arlandria | 4:28 | ||||
6 | These Days | 4:59 | ||||
7 | Back & Forth | 3:52 | ||||
8 | A Matter Of Time | 4:36 | ||||
9 | Miss The Misery | 4:34 | ||||
10 | I Should Have Known | 4:16 | ||||
11 | Walk | 4:16 |
S patetičnošću mišljenja da se nekad stvarala bolja glazba i da "ova nova" ništa ne valja može se mjeriti možda samo – ipak dosta rjeđa – ona da je rock mrtav. Priznajem, doduše, da sam i sam tamo negdje oko smjene milenija disao u uvjerenju da je preminula glazba koja je trebala promijeniti svijet (to je na svoj način i učinila, 'ajmo biti realni i dopustimo sebi malo pjesničke slobode) i da je još treba samo pokopati. Jer, zalaskom, mutacijama ili nestajanjem velikih rock-bendova devedesetih, u postmodernističkom grotlu zadnjeg desetljeća dvadesetog stoljeća nastala je zjapeća jama na onom mjestu gdje je signalizacija ukazivala da se rock ima razvijati.
Nisu Grohlovi Foo Fighters baš bili ti koji su me razuvjerili u toj kratkotrajnoj malodušnoj zabludi, ali svakako su postali potporanj novom uzletu kojeg su predvodili Queens of the Stone Age, White Stripes i – bar s prvim albumom – The Strokes (prvoborce americane ipak ne možemo gurati u ovu skupinu zbog svojevrsne hermetičnosti svojih iskaza). Svojim korektnim i iskrenim albumima, društvo okupljeno oko dotadašnjeg Nirvaninog (eto benda koji je kapitalnim djelima ispisao zlatne stranice rocka, a nestankom mu skicirao epitaf) bubnjara Davea Grohla izgradilo je opus kojeg se vrlo brzo nije moglo zaobići i koje je s punim pravom napokon dostiglo status rock-atrakcije. Atrakcije koja zarađuje. Atrakcije koja ne pokazuje znakove umora. Atrakcije koja je do tog položaja došla radom, postupno, etapu po etapu.
"Wasting Light" nije tek puki povratak korijenima. Dosad najnabrijaniji i najžešći album Foo Fighters došao je, čini mi se, više kao bijeg od manirizama koji su se logikom stvari nametali, kao utaživanje žeđi za rokijanjem kao izvornim pozivom. Snimljen u Grohlovoj garaži, sedmi studijski album benda zamišljen je i ostvaren tako da pršti energijom. Pritom medijski razvikane činjenice o okupljanju ekipe koja je mijenjala povijest radeći na "Nevermind" (Butch Vig za producentskim pultom, Krist Novoselic kao gost na bas-gitari i harmonici na pjesmi "I Should Have Known") nisu, srećom, niti malo odvele stvari u revitalizaciju neke bolje prošlosti – "Wasting Light" punokrvan je moderan rock-album i apsolutno dijete svoga milenija. Taman dovoljno modernističan da ne poseže za tradicijom i taman toliko postmodernističan da je itekako svjestan te iste tradicije. Dao bi se tu možda nabaciti još koji "post" kad koristimo sve te termine, no nećemo teoretiziranje činiti bitnijim nego što to jest.
Povratak gitarista Pata Smeara te gostovanje legende Boba Moulda iz kultnih Hüsker Dü daljnje su bitne sastavnice "Wasting Light" no, kao i kod prethodno navedenih zanimljivosti, na krajnjem rezultatu sve to je nevidljivo u onom najzdravijem smislu riječi – da ne skreće pažnju s cjeline. Vjerujte, ovih jedanaest pjesama od prve do zadnje su gola energija artikulirana zdravom, žestokom svirkom ljudi koji svoj posao vole. Pravovjerno, moglo bi se reći kad bi popularna kultura nazdravljala takvim izrazima. Ali opet nebitno; teoretiziranju nad ovakvom praksom ionako ima malo mjesta. Ono bitno: rock očito nije mrtav niti je izgledno da će biti u ovakvoj stvarnosti, kao što će uvijek biti dobre glazbe dok god ima ljudi koji je vole slušati, stvarati i živjeti. Nisam trenutno mogao naići na bolji povod pljucanju po patetičnostima navedenim u uvodnom pasusu.
Toni Matošin
« Echoes, Silence, Patience & Grace | Foo Fighters Albumi Kronologija | Sonic Highways » |