facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #

Data

Released Rujan 2010
Format Albumi
Vrsta Rock / Alternative rock / Garage rock / Noise rock / Rock and roll
Dodano Srijeda, 06 Travanj 2011
Žanr Rock
Length 41:17
Broj diskova 1
Edition date Rujan 2010
Država Australija
Etiketa Mute
Edition details Snimano: RAK Studio i Assault & Battery 2 Studio, London, kolovoz 2008. – kolovoz 2009. / Producent: Nick Launay i Grinderman / Kronologija objave: 13.09.2010. (Europa), 14.09.2010. (SAD)
Tags Grinderman Nick Cave Mute

Review

Lansirajući projekt Grinderman prije tri godine, Nick Cave održao je lekciju iz dostojanstvenog starenja u rock-miljeu. Ali ne samo to! Odvrnuvši sve prekidače, ventile i poluge i oslobodivši pravu rock-zvijer, pokazao je kako se itekako uvjerljivo i autoritativno može napadati pojačala, zvučnike i osjetila u navršenim pedesetima. Iako je sa svojim stalnim bendom The Bad Seeds uz miks autorske inteligencije i pozitivnog ludila uspio održati stalnu svježinu i aktualnost kroz dva i po desetljeća, ulaskom u drugu polovicu stoljeća života Cave je očito – za razliku od, primjerice, Leonarda Cohena koji je sjeo i napisao zbirku psalama – morao prsnuti i nekontrolirano izbaciti nataloženu (rock) energiju koja je svo vrijeme prijetila erupcijom, čak i dok je snimao prekrasne, u duhovnost uronjene albume "The Boatman's Call" i "No More Shall We Part". Jednostavno nazvan "Grinderman" bio je album zajebancije i ozbiljne, divlje svirke, blues prikopčan na elektranu i uglazbljeno predavanje iz prašnjavog, iskrenog rock 'n' fuckin' rolla. A dobitna kombinacija se ne mijenja, dok god ima kemije.

Još jednostavnije nazvan "Grinderman 2" supersoničnu priču nastavlja upravo tamo gdje je prvo poglavlje završilo. Dakle, svojevrsni dodatak pedanterije bio je najlogičniji začin novom izdanju benda koji ni po čemu nije bio stvoren tek za puku egzistenciju u svom žanru. Uvodna "Mickey Mouse and the Goodbye Man" tako doslovce zvuči baš kao poveznica dva albuma, kao da na kraju već tri godine starog prvijenca nije bila točka (ili uskličnik), već zarez. Prljav, distorziran zvuk podmazuje tipični grindermanski performans iz kojeg je očito da bradonje i čupavci za instrumentima itekako uživaju. To je, uostalom, i bio ključni plus na samom početku priče o Grinderman; nadam se da ćete se složiti.

Naglim kočenjem na kraju pjesme i ulaskom u sofistikaciju šporkog zvuka najavljivanu mjesecima unatrag nije se izgubilo ama baš ništa na intenzitetu. Naprotiv, "Worm Tamer" sjajna je, gitarom i električnom violinom Warrena Ellisa (ne bez razloga ključni Caveov suradnik unatrag zadnjih nekoliko godina) zamazana rock-beštija koja prijeti i prijeti, ali namjerno ne izmakne kontroli da zagrize u uši gladnim raljama. Singl "Heathen Child", pak, puno bolje zvuči bez vizualne podrške Hillcoatovog video-spota. Gotovo egzotična, komična koliko zmijolika melodija ne daje prostora sumnjama za odabir najavnog singla, jer uz to efektno dočarava malu evoluciju u zvuku benda. Posebno je pritom uvjerljiv opet Ellis, ovoga puta na buzukiju kojim kao da vam želi skretati pogled po nekoj svojoj volji i logici. A zapravo nas odvode u nižu brzinu s hipnotičnom "When My Baby Comes" koja se razvlači na gotovo sedam minuta tijekom kojih se mazi i opire, zavodi i zamahuje repom u gitarskim vrtlozima. Ako tu negdje već niste posve zarobljeni, slobodno odustanite od daljnjeg preslušavanja albuma i vratite se Joeu Cockeru.

Ukoliko ste još tu, drugu polovicu albuma otvara gotovo pa recital "What I Know" s minimalnom glazbenom pratnjom, što se za koju minutu čini tek kao uvod u razvaljujuću "Evil!", čiji otvarajući Caveov "O, baby, baby, baby" zvuči baš kao zaron u sirove strasti. I uopće nemam potrebe posezati za tekstovima, već je dovoljno pustiti se ovim glazbenim ugrizima da vam od osjetila čine što hoće. A hoće isporučiti novu neodoljivu porciju visokokaloričnog bluesa sa sjajnom "Kitchenette", koja dođe kao prva konkretna nagrada onima koji se maloprije nisu vratili Cockeru. Zavijanje Caveove gitare sjajno prati njegov nepolirani vokal i kimajući glavom uz ritam-sekciju ne želim skori kraj već samo daljnje peglanje te fuckin' gitare i ispitivanje granica sirovosti. Što "Palaces of Montezuma" ipak neće učiniti svojim dotad najurednijim vokalnim harmonijama i najkonkretnijom pop-melodijom. Pritom mi čak ne zasmetavši.

Jer, sama završnica priča je za sebe. "Bellringer Blues" zavija, skviči, mrmolji, reži, pleše i grebe od prve do posljednje sekunde svoga petipominutnog vijeka. A Cave zvuči kao da tek otvara album, kao da prava priča tek počinje, kao da je zapravo ovo najavni singl nečeg ipak malo drugačijeg od onog što nam se učinilo da smo dobili. Što nas već sada ostavlja gladnim za nastavkom. Vjerojatnije je, naravno, da će se Cave, Ellis, Casey i Sclavunos prvo vratiti svojim umivenijim licima u The Bad Seeds, ali dok god nas ova ekipa, u užem ili širem sastavu, redovito obilazi novim avanturama u lo i hi fiju, specijaliteta na diskografskoj trpezi neće manjkati.

Pri svemu tome čini se posve nebitnim da li to Cave uistinu dostojanstveno stari ili se tek odbija predati starosti. Vruć da vrući ne može biti, "Grinderman 2" je sjajan rock-album u vremenu kad taj termin ima najnejasnije značenje u svojoj povijesti. To je bila njegova primarna, ako ne i jedina misija i u tome je potpuno uspio. Zato, odvrnite svoje volume-kotačiće i razbacajte se vertikalno i horizontalno. Još sam samo dužan dodati da gore pobrojanim zvjezdicama slobodno možete skinuti jednu ukoliko tko zahtjeva stopostotnu objektivnost. Ja od nje zazirem, pa bar da na ovaj način dam ruku neistomišljenicima po tom pitanju. Nadam se da se razumijemo.

 

Toni Matošin

Hits 678
Grinderman « Grinderman Grinderman Albumi Kronologija

Posljednje recenzirano - Jazz

Posljednje recenzirano - 42