Review
Vražje je kada morate raditi recenziju benda i albuma kojeg su svi živi manje-više nahvalili, a vi i dalje nemate blage veze zašto ne nalazite nikoga tko bi bio iole realniji u (pr)ocjenama. Ono, najlakše je prepisati mišljenje većine i ne iskačeš i sve 5.
Za The Gaslight Anthem sam prvi put čula s prethodnim albumom The 59 Sound i to na preporuku Springsteenovog (a koga drugog) fana, drugačije valjda i ne bi (kao i nitko van Amerike). I većinu stvari sam odgledala na YouTubeu uz njihovu živu svirku i to mi se činilo jako dobro. I još kada im je sam The Boss uletio na stejdž i odsvirao s njima nešto... mašala! Koji bend, mislila sam si.
Onda sam s povelikom zadrškom od bit će nekoliko mjeseci taj album odslušala na svom Hi-Fiju, pa više nisam bila tako impresionirana. Kao pravi audiofil, naviknuta da samo osluškujem, sve što sam pronašla u The Gaslight Anthem bio je Springsteen u glazbenom križancu s The Clashom. Što bi samo po sebi trebalo bio vau. Problem je da ako imaš Springsteena, onda ga imaš kakav je original i on je savršen, a ako imaš malog Springsteena onda bi ja radije original i jedan i drugi (The Clash). Ali sveukupno album nije bio loš naravno.
American Slang je bend nedavno izdao, ali je već hrpa recenzija svugdje dostupna. Ajme što su se svi požurili! Ocjene su za bod manje nego za prošli album, ali još svejedno su to hvalospjevi. Ja fakat ne znam čemu i zašto. OK, neupitna je kvaliteta frontmana i pjevača Briana Fallona da napravi sjajan „radničko-buntovnički-ljubavni“ tekst, isto je tako neupitno da zna pjevati, kao što je neupitno da bend zna skladati pjesme i svirati i da one dobro zvuče. Ali, zar to isto ne radi milijun drugih bendova na svijetu? Po čemu su The Gaslight Anthem posebni? Garantiram vam da mnogi ne bi nikad čuli za njih da nisu Springsteenov copycat i da ih on ne podržava (a koga će ako neće svoju kopiju) i da povremeno ne svira sa njima.
U biti, ovaj bi bend vrijedio daleko više da imaju pjevača koji ima drugačiji glas i drugačije pjeva nego Springsteen, pa da im se ne desi da ja slušam njihov album a moja mama (koja je Springsteenov ljubitelj) prođe jedno 10 puta kraj moje sobe i na kraju uđe i pita me: „Kaj je ovo Springsteenov novi album? Malo čudno zvuči. Kaj sad svira punk rock?“. Toliko je Fallonov glas frapantno sličan.
Opet, možda je upravo njihova sličnost s Springsteenom njihova prava vrijednost. Oni su odličan mali Springsteen to im se mora priznati. A to samo kazuje jedno:
da svijetu nedostaje još pokoji Springsteen i da je on apsolutna živuća alfa i omega rock'n'rolla koji ima srce i dušu.
Da nema toga, vrijednost benda i pjesama sama bi se izborila za svoju vrijednost pod glazbenim suncem, iako da se ne zavraravamo nije to nešto revolucionarno, ako bih morala izabrati bend sa sličnom glazbenom orijentacijom Green Day bi ih ostavio miljama daleko. A sama usproredba (da, i to sam pročitala) s „London Calling“ mi je ... dajte nemojte pretjerivati.
Iskreno, ne znam što da napišem o samom albumu. Ako ćemo pravo, prethodni je bolji iako ima nedorađenosti i nekonzistentnosti, ali u usporedbi s American Slangom to mu je i prednost po mom mišljenju. Na ovom ima nešto više besramnih kopiranja, iako – možda sam totalno nepravedna prema The Gaslight Anthemu i Fallonu, nema jedini Springsteen autorsko pravo na iskrene, snažne i autentične pjesme. Al da su ih bar pokušali zapakirati u drugačiju ambalažu. Ovako djeluje to prebesramno, meni barem.
American Slang ima nekoliko pjesama koje istupaju - naslovna jer je radiofonični hit Stay Lucky kao da ju je sam The Boss napisao i izveo, dakle sjajna, The Diamond Church Street Choir je u najboljoj maniri E-street Banda, a We did it when we were young (konačno) drugačijeg ritma i samim time dobra, i što tako spašava album. Da ti nakon 9 pjesama dođe aman taman da album ne prijeđe granicu napornosti, nego ispadne bolji nego što jest.
Anastazija Vržina