facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #
Infected

Bookmark

Data

Released Svibanj 2011
Format Albumi
Vrsta Heavy metal / Power metal / Scandinavian Metal
Dodano Ponedjeljak, 21 Studeni 2011
Žanr Metal
Length 51:26
Broj diskova 1
Edition date Svibanj 2011
Država Germany
Etiketa Nuclear Blast
Catalog Number 27361 26922
Edition details Datum objave: 20.5.2011. Produkcija: James Michael, Oscar Dronjak i Pontus Norgren. Snimano: Pama Studios, Sonic Train Studios - Švedska
Tags

Review

Moram priznati da nikada nisam bio veliki fan švedskih power metalaca Hammerfalla i njihovog sladunjavog naklapanja o viteštvu, časti, čeliku, bitkama i sličnim temama. Za mene su uvijek bili primjer benda sa simpatičnim pjesmicama punih melodije za jednokratnu upotrebu. Ono što im se nije moglo poreći je talent da naprave takve pjesmice vrlo atraktivnima koristeći galopirajuće riffove i grandiozne refrene svojstvene za power metal branšu čije su ikone. Međutim, na novom izdanju odlučili su svoje adute modificirati te preuzeti rizik mijenjanja prokušane formule.

Ovim albumom kompromitirali su ugled benda koji donosi što se očekuje od njega, budući su koncept viteštva i časti zamijenili tematikom jeftinih horor filmova tipa Resident Evil te najavili odmak od svog tradicionalnog power zvuka.

Što se tiče tematike, promjene su vidljive na prvi pogled, na coveru albuma više se ne nalazi Hector (vitez sa čekićem, op.a.) koji je krasio sva prijašnja izdanja već novokomponirani logo benda sa zombijevskom rukom. Naslovi i tekstovi pjesama su također usklađeni sa novim konceptom te nam uvod u Patient Zero opisuje trenutačno stanje stvari i koncept albuma.

No, ako se dotaknemo zvuka, promjene i nisu toliko radikalne koliko su najavljivane. Istina je, Hammerfall je integrirao više elemenata heavy-a te progressivea (u tragovima) nego što je to uobičajeno za njih, no govora o totalnoj metamorfozi njihova zvuka nema. I dalje je tu prepoznatljivo falsetto pjevušenje Joachima Cansa te predvidive gitarističke dionice i melodioznost koja im je trademark.

Cijeli album zvuči dosta predvidljivo i nedorečeno, kao da su ostali u raskoraku između želje za uvođenjem promjena u zvuk i osjećaja obveze prema starim obožavateljima da isporuče prokušanu formulu, što u konačnici donosi rezultat koji je donekle traljav. Kako bi se reklo po naški- ni vrit ni mimo. Sama produkcija je dobra kao i zvuk albuma, no fali ono nešto, sadržaj koji će ga izvući iz prosječnosti u koju se svrstao.

Ne može se reći da tu nema zanimljivih rješenja i riffova, Cans je odradio odličan album kao vokal te se ispod novog koncepta i dalje kriju elementi po kojima je Hammerfall karakterističan. Ali jednostavno album u cjelini nema neku težinu, kao i pjesme, jer su često i dobre ideje upropaštene s nekim bezveznim elementima.

Opori riff otvara Patient Zero i zajedno sa solidnim refrenom pruža dobar početak za zombijevski koncept albuma. Slijedi totalno heavy stvar Bang Your Head, koja započinje s riffom koji podsjeća na uvodni riff u Two Minutes to Midnight od Maidena. Pomislih: „atipično za Hammerfall“. Nadalje, One More Time mi je jedna od blesavijih stvari koju sam čuo od njih u novije vrijeme, zbog lošeg istoimenog refrena u kojemu se ponavlja navedena sentenca do besvijesti. Šteta, jer sama po sebi pjesma ima zanimljivi strofični dio i interludije no refren sve pokvari.

Pjesma u kojoj definitivno podsjećaju na dane kada su izbacivali albume poput Glory to the Brave je The Outlaw. Dobra power metal stvar sa lako pamtljivim refrenom je ono što Hammerfall najbolje radi i kada se primi svojih aduta to uopće ne zvuči loše. Nakon nje slijedi odrađivanje uobičajene balade Send me a Sign koja služi svojoj svrsi da primiri atmosferu, ništa više. Dvije stvari koje su dosta zanimljive su Dia de Lost Muertos i I Refuse. Karakteriziraju ih odlični riffovi i uvodni dijelovi no zakažu kod refrena kada stvar treba kulminirati u epsku melodioznost na kakvu smo navikli od njih, sve se nekako razvodni.

Pred sam kraj dolazi moj osobni favorit, pjesma Lets Get It On. Odlična žestica sa zborskim izvikivanjem neartikuliranih glasova u refrenu te Cansovim nabrijanim vokalom me dobro razdrmala pred kraj albuma i popravila cjelokupni dojam. Album završava malo kompleksnijom pjesmom Redemption sa interesantnim klavijaturama na koju se nadovezuja dupla bas pedala koja nabrijava atmosferu. Isprepliću se brži i spori dijelovi te je zasigurno jedna od ambicioznijih stvari na ovom izdanju Hammerfalla.

Kad se sve zbroji i oduzme, čak i nakon više slušanja ostaje dojam prosječnosti i dezorijentacije. Šteta što dečki taj svoj novi koncept nisu iskristalizirali kada su ga se već prihvatili te napravili značajan odmak umjesto ove kombinacije koja se baš i nije istaknula. Ovako ostaje samo loš dojam da je ovaj album bio anemičan pokušaj osvježavanja Hammerfallove aktualnosti.

Leonardo Skaramuca

Hits 946

Posljednje recenzirano - Jazz

Posljednje recenzirano - 42