facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #

Data

Released Veljača 2010
Format Albumi
Vrsta Alternative rock
Dodano Nedjelja, 15 Svibanj 2011
Žanr Rock
Length 47:03
Broj diskova 1
Edition date 2010
Država Finska
Etiketa Sire
Tags

Review

Ovogodišnji pobjednik za vjerojatno najduži naslov albuma su nama dobro poznati HIM sa novim uratkom Screamworks: Love in Theory and Practice, Chapters 1-13 objavljenim 8. veljače. Kao njihov fan iz kasnih devedesetih pa nadalje, sa svakim albumom mi je sve bolnije slušati kako su promijenili svoj stilski izričaj. Ono što nisam mislila da ću reći za prijašnji album, Venus Doom, a vrijedi za ovaj sedmi studijski album – sa drugim i trećim slušanjem postaje bolji. Otkrivate sitne šarmantne segmente u skoro svakoj pjesmi. No to nije dovoljno da osjetite neku bliskost, ako ste fan, sa njihovim istinski „skadinavskim“ korijenima.
 
In Venere Veritas, varijacija na in vino veritas, otvara s njihovim već ustaljenim više pop zvukom nego nekadašnjim gotičkim zvukom. Ubacite tu naziv na latinskom i već prožvakane tekstove i dobivate pjesmu koja neće ostaviti značajan dojam, no ipak ima catchy frazu let's fall apart together now. Scared to Death ne mijenja zvuk kojim su otvorili, ali je već nešto slušljivija, kako reći, sa pjevljivim refrenom.
 
Treća numera, Heartkiller, bila im je i najavni singl. Sa dosadašnjim tijekom albuma ova pjesma baš i ne iskače iz ostatka kako bi se to očekivalo od singla. Njihov zvuk se stopio u jednu veliku pop pjesmu, a onih koje mogu kvalitetno predstaviti ove Fince je sa svakim novim albumom sve manje.
 
Dying Song ima nešto više one misteriozne privlačnosti i naznake starijeg, gothic stila. 
 
I've seen you breathe life into the weakest of hearts
And heard you scream out loud the sweetest poem
Echoing across the ocean reminding me why I still try
To hold on to whatever is left of you and I
 
Peta pjesma koja počinje akustičnom gitarom, Disarm Me (With Your Loneliness), otpočetka obećava više od većine pjesama na albumu. Kao i prethodnica, spada u kategoriju melankoličnih stvari koje mogu proći. Love, The Hardest Way sa strukturom koja komibira ono već odrađeno bezbroj puta čini njihovu konstantu sredine albuma.
 
Sljedeća numera, sedma po redu, Katherine Wheel može proći kao jedna od boljih pjesama na albumu jer ima nešto prepoznatljivosti u masi gdje se gubi „identitet“ pjesme. Također, samim time, bila bi i izvrstan singl (Love in theory and practice, chapter one).
 
In the Arms of Rain iznenađuje sa malo više up beat melodije u početku koji brzo nestaje i ostaje nam standardna formula pjesme. Ipak, uz refren ova pjesma ima čari u nekom pogledu. Ode to Solitude svojim gotovo industrial introom i rockerskim nastavkom razočarava refrenom. 
 
Shatter Me With Hope prati tijek albuma dok Acoustic Funeral (For Love in Limbo) pruža malo više romantičnim dušama. Like St. Valentine, prigodna pjesma pošto je album izdan malo prije Valentinova, slatkasta je pop-rock skladba, i kao takva djeluje prilično dobro u danom okruženju. Krajem prošlog mjeseca je objavljen i službeni spot kao dar fanovima koji možete pogledati ovdje Likesaintvalentine.com.
 
Zadnja numera na albumu je također vjerojatni pobjednik za nauvrnutiji i najduži naslov (osim možda Musea), a to je The Foreboding Sense of Impending Happiness. No, ovo je ipak jedna od najsporijih pjesama na albumu i sa svojim gotovo eksperimentalnim zvukom definitivno favorit Screamworksa.
 
Tip toein' along a strand of your hair suspended between
These thoughts and actions miles above reality
 
Općeniti dojam je da često prijelazi u pjesmama su ti koji daju više zanimljivosti i spašavaju album od monotonije. HIM su postali nešto više živahniji sa formom pjesama, ali je inspiracija u tekstovima vječito slična patnja i ljubav sa ponešto drugačijom interpretacijom i kreativnijim tekstovima.
 
Uz standardno izdanje, objavili su i dodatni CD na kojem su sve pjesme akustično obrađene. Inače, većina pjesama bolje zvuče u akustičnoj verziji, a posebice Heartkiller. Njihov zvuk vjerojatno djelomično dolazi i od produkcije Matta Squirea (3OH!3, Taking Back Sunday, Panic! At The Disco). Trenutna turneja obuhvaća Australiju, Njemačku, Nizozemsku, Luksemburg, Veliku Britaniju te SAD i Kanadu sve do svibnja.
 
Ono što je jedino ostalo od njihove prepoznatljivosti i skandinavskog izvođača koji je harao i prije svoje američke ere je tekstualni koncept. Osim toga, amerikanizacija pokazuje svoje lice, i očito je koja im je ciljna grupa. Na kraju, rade ono što žele, a to je najvažnije. A nama, „starim“ fanovima ostaje preslušavanje njihove odabrane diskografije.
 
Dijana Druškić
Hits 342

Posljednje recenzirano - Jazz

Posljednje recenzirano - 42