Review
Uistinu sam se bojao kako će ovaj album zvučati, stvarno jesam. Nisam jedan od onih koji se slijepo drže toga da bend uvijek mora ostati vjeran svojim korjenima te da se njegov glazbeni smjer ne smije mijenjati. To ostavljam ekipi koja se još uvijek s ozbiljnošću u glasu dere kako sluša Metallicu «al samo prva četiri!». Tužno, ali istinito, zabrinjavajuć broj ljudi za koje znam da slušaju In Flamese funkcionira po sličnoj logici: slušaju In Flamese «al samo do Claymana!». Priznajem, i meni je starija faza In Flamesa draža, no čemu se ograničavati? Imali su oni i dobrih trenutaka u zadnjih desetak godina. No uz odlazak Jesper Strömblada, osnivača benda i osobe koja je bila ključna za njegovo funkcioniranje, početkom 2010., prije nego što je rad na novom albumu uopće i započeo, stvari uopće nisu izgledale dobro.
No ipak, bend je potegnuo kada je bilo najteže. Na prvom mjestu moram spomenuti kako je gitarist Björn Gelotte, koji je napisao svu glazbu za album, izvrsno upotpunio prazninu koja je nastala Strombladovim odlaskom. Uspio je napraviti album koji nije eksplicitno konceptualan, ali koji svejedno ima nešto oko čega se sve pjesme vrte, a to je određena nota tjeskobe koja se provlači kroz melodije. To je posebno naglašeno u pjesmama All For Me, Fear is the Weakness, The Attic i Jester's Door. Ove posljednje dvije su također i zanimljiv odmak od ustaljene verse-refren-verse- refren-solaža-refren forme koju bend upotrebljava. The Attic vodi polagana melodija na gitari dok Anders Friden pjeva o osobi s poremećajem višestruke ličnosti. Jester's Door je spoken word stvar s melodijom na harmonici, bubnjarskim loopovima i raznoraznim efektima u pozadini. Obje pjesme itekako osvježavaju album i čine ga daleko zanimljivijim nego što bi bio bez takvih intervencija. Tim sitnicama pomaže i produkcija albuma, kristalno čista i sa slojevitim elektroničkim efektima koje je na ovom albumu bend uklopio tako da stalno prate glazbu a da se ne ističu pretjerano.
Nažalost, nije sve toliko blistavo, Gelotte zna pribjeći utjecaju modernog američkog metala kada su u pitanju riffovi i kada tu zađe, gotovo uvijek zabrazdi. Npr. The Puzzle je pjesma s genijalnim refrenom koja je nažalost upropaštena tom američkom školom riffanja u verseovima. Dark Times prati gotovo isti scenarij dok su Ropes i Enter Tragedy sasvim bespotrebni filleri na ovom albumu.
Spomenuli smo bili i Andersa Fridena. O da, jesmo. I moram reći kako mi je nevjerojatno drago čuti ga toliko sigurnog u svoj clean vokal kojeg daleko više upotrebljava nego na prijašnjim izdanjima. Nema više nazalnih abominacija koje uništavaju dobre pjesme (vidi: Come Clarity). Kvalitetni (agresivni) cleanovi uz pokoji njegov klasični scream uvjereno nose pjesme, pogotovo tri remek djela ovog albuma: Sounds of a Playground Fading, Where the Dead Ships Dwell i fantastičnu A New Dawn na kojoj su on i Gellote potegnuli do kraja i prizvali neke stare duhove iz zaboravljenih, slavnih dana In Flamesa. Čuti tu pjesmu bio je neopisiv osjećaj, infuzija nove nade da ovaj bend ima još toliko toga za ponuditi, samo to trebaju oblikovati na pravi način.
No eto, sve u svemu, Sounds of a Playground Fading je solidan, dobar album. Definitivno je korak unaprijed u odnosu na neka od prošlih izdanja. Pati na trenutke od neinventivnosti dok na mahove pak servira iznimno ugodna iznenađenja. Anders je napredovao sa svojim vokalom dok mu se umijeće pisanja tekstova nije pretjerano poboljšalo. No vjerujem da ima i mjesta i vremena za daljnja poboljšanja.
Demian Vokši
« A Sense Of Purpose 
