A | B | C | Č | Ć | D | DŽ | Đ | E | F | G | H | I | J | K | L | LJ | M | N | NJ | O | P | Q | R | S | Š | T | U | V | W | X | Y | Z | Ž | # |
1 | Kuća bez krova | 4:01 | ||||
2 | Beton | 3:26 | ||||
3 | Reno 4 | 3:52 | ||||
4 | Konj | 3:57 | ||||
5 | Atlas | 3:53 | ||||
6 | Samo moja | 3:50 | ||||
7 | Takav par | 3:34 | ||||
8 | Tijana (u gluho doba) | 2:44 | ||||
9 | Zbogom tjeskobo | 3:17 | ||||
10 | Atlantida (feat. Bajaga) | 4:31 |
Kada sam prvi put ugledao nostalgičnu naslovnicu omota novog studijskog albuma Mile Kekina, imao sam osjećaj da sam već negdje vidio istu sliku, kao da sam doživio déjà vu. Na pamet su mi odmah pala dva imena benda – Porcupine Tree i Dozer. S Kekinovim stilom i albumom nemaju baš nikakve veze, prvi je progresivni rock/metal, a drugi stoner rock. Brzim pregledom naslovnica njihovih albuma došao sam do onoga što sam samo naslućivao. Naslovnica albuma Deadwing Porcupine Treea, ako je stavite pored naslovnice Kekinova albuma, čini se kao da je snimana na istom mjestu. Prikazuje siluetu mlade djevojke koja, čini se, gleda prema šumi na drugoj obali rijeke. S druge strane, naslovnica Kekinova autobiografskog albuma prikazuje djevojčicu koja skače, rekao bih, u more i dječaka, vjerojatno samog Kekina, koji gleda prema njoj i prema šumi na drugoj obali na suprotnoj strani. Iako potpuno situacijski i glazbeno nepovezane, dvije naslovnice estetski i začenjski pokreću maštu u otkrivanju svih mogućih tumačenja i potencijalnih nerealnih veza, ali jednako tako i prizivaju za album temeljnu emociju – nostalgiju.
Drago mi je zbog toga, jer pribojavao sam se da bi Kekinov album mogao biti eksplicitno politički. Tim više što je Kekin izabrao kao žanr izražavanja laki pop-rock prožet elementima countryja i bluesa kojemu takva tematika u pravilu najbolje ne odgovara. Da se razumijemo, nije problem ako se putem glazbe prenosi neka politička poruka, no problem je to napraviti na uvjerljiv i univerzalan način tako da se ne ostavlja dojam izlizanosti, klišeiziranosti i partikularnosti.
Umjesto da se ponavljavlja s njemu svojstvenim cinizmom, humorom i društveno-politički angažiranim porukama, Kekin je napravio introspektivni zaokret prema samom sebi i svojim iskustvima od mladosti do sadašnjeg trenutka kada sigurno plovi srednjim godinama. Kao što je sam rekao, namjera mu je bila snimiti svojevrsni konceptualni album koji se odvija poput filma ceste: „Počinje naslovnom 'Kućom bez krova' u kojoj upoznajete glavnog lika, a završava muškim duetom Atlantida, u kojem tragam za izgubljenim članovima svog plemena“.
Tko je taj glavni lik? Očito da je to Kekin. Ipak, teme pjesama su dovoljno univerzalne, tiču se iskustava i doživljaja koja većina ljudi proživljava na neki svoj specifičan način tijekom odrastanja i postajanja čovjekom u punom smislu, pa će se zasigurno mnogi moći blisko povezati s albumom te svojim iskustvima i sjećanjima na neki način oblikovati nova značenja i iskustva. Nostalgija za izgubljenim vremenom u prvoj pjesmi „Kući bez krova“, kada si dijete i bezbrižno se igraš dok te mama ne pozove na večeru i ne sjedneš tati u krilo, prve seksualne žudnje i iskustva dosjetljivo povezane s metaforom betona u pjesmi „Beton“, neopterećena studentska ljubav na kotačima uz pjesme s kazete i slobodna vožnja beskrajnim cestama u „Reno 4“ ili pronalazak osobe s kojom se osjećaš sigurno i ugodno, „kao kod kuće“, u pjesmi „Konj“, sve su to autentične slike koje mogu pobuditi emocije, otvoriti sjećanja i pokrenuti sanjarenja.
Jedine dvije pjesme koje se mogu interpretirati u kontekstu hrvatskih društveno-političkih zbivanja su „Atlas“ i „Atlantida“, na kojoj je, nakon radikalno-desničarskih pjenjenja i neviđene hajke, gostovao Bajaga. I dok je „Atlas“, čini se, „western“ pjesma posvećena svima onima koji su sreću potražili galopirajući prema inozemstvu, iziritirani besperspektivnom situacijom u domovini, „Atlantida“ je, prema Kekinovim riječima, „o prijateljstvu i prekidu prijateljstva u doba kad je sve 'naopačke i ološ nosi značke'“.[1] No, pjesma je slučajno, upravo zbog političkog konteksta i iracionalne hajke na Bajagu, prerasla u nešto više i univerzalnije, simbol humanosti, ljubavi i bunta protiv mržnje onih „iz plemena starih Azra, što za ljubav glavu gube i umiru kada ljube“ (H. Heine).
Kekinov drugi solo album Kuća bez krova teško mi je bilo vrednovati. Riječ je o intimnom, osobnom djelu univerzalnih tema i poruka, ali ipak lokalno ograničenom zbog jezične barijere. S obzirom na Kekinove ograničene vokalne sposobnosti, vrlo jedinstven glas i stil pjevanja, glazbenu predvidljivost lako slušljivog pop rocka/countryja/bluesa i ispoliranu produkciju, trebalo mi je nekoliko slušanja i čitanja riječi pjesama da ga u potpunosti doživim, prihvatim i uvažim. Budući da je album u konačnici, ipak, nekako, vrlo brzo pronašao put do mene, ocijenit ću ga kao vrlo dobro ostvarenje samo na osnovi dojma i emocija koje je pobudio, iako ga vjerojatno više neću preslušavati u dogledno vrijeme.
Ljubiša Prica
[1] https://www.jutarnji.hr/spektakli/domace-zvijezde/mile-kekin-snimio-sam-autobiografski-album-na-kojem-nema-politike-frontmen-hladnog-piva-progovorio-i-o-skandalu-s-otkazivanjem-bajaginog-nastupa/7957330/
Mile Kekin Albumi Kronologija | Nježno đonom » |