facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #
Simulation Theory


Bookmark

Data

Released Studeni 2018
Format Albumi
Vrsta Pop rock / Synthpop / Electronic rock
Dodano Četvrtak, 22 Studeni 2018
Žanr Rock
Length 42:12
Broj diskova 1
Edition date Studeni 2018
Država Velika Britanija
Etiketa Warner Bros. / Helium-3
Edition details Datum objave: 9. studenoga 2018.
Tags Warner Bros. Muse

Review

Poznato je da je Matthew Bellamy vatreni zagovornik teorija zavjere, stoga ne treba posebno čuditi naziv njihovog osmog studijskog albuma s predznacima konceptualnog sadržaja.

Dakle, simuliranje stvarnosti je fenomen oponašanja čiji je krajnji efekt postizanje istinske stvarnosti. Poznato je da sve više fizičara smatra da je sve oko nas jednostavno kompjutorska simulacija. Živimo li zaista u nekoj paralelnoj stvarnosti otkrit će neki drugi ljudi, naš je zadatak otkriti što su Muse smislili kroz stanku od cijele tri godine nakon objavljivanja albuma „Drones“.

Jedna od po mnogima najboljih  atrakcija u živo izdala je album indikativnog naziva dodatno naglašen izgledom naslovnice koja bi glatko mogla proći kao plakat za „Blade Runner“. Ovo je nastavak njihovih, ne baš lijepih vizija budućnosti naznačenih na albumu „Drones“ prepunih hladne tehnologije čiji dosezi, mogućnosti i utjecaji na ljudski rod još nisu sagledivi unatoč brojnim filmskim ostvarenjima u kojima ljude očekuje crna budućnost. Namjera je benda svakoj kompoziciji prikačiti video uradak, stoga nam ne gine prikaz mračne i hladne atmosfere, tipične za brojne crnjake iz SF domene.

U takvo okruženje kroz video uratke ubačeni su, naravno, razni zombiji, vampiri, vukodlaci kao moguća posljedica nesagledivih pandemija, genetske  modifikacije i transformacije, ali i svojevrstan video hommage prvom dijelu filmskog serijala „Povratak u budućnost“.

Muse vole eksperimentirati, to je već poznata činjenica, ovog puta svojevrsno iznenađenje je  izbor producenata, naime više nema ljudi iz rock miljea, izabrani su ljudi iz hip-hopa (Mike Elizondo, Shellback, Timbaland).

Ustvari ništa čudno obzirom na Bellamyjeve riječi: „Gitara je postala teksturalni instrument, umjesto vodeći instrument. I mislim da je to vjerojatno dobra stvar. Ono što je uzbudljivo u ovom periodu glazbe je da možete miješati klasiku s hip-hopom i rockom u istoj pjesmi. Kao rock bend, vi ste jednom nogom u prošlosti ako svirate instrumente poput gitare, basa i bubnjeva.”

Zato se na ovom albumu više nego ikada prije u njihovoj karijeri čuju sinti zvukovi, kao i upotreba ritam mašine. Zanimljiv stav, pitanje je kako će ta dodatna elektronika prikačena na kostur jedne klasične rock trojke zvučati u živo, iako sam prilično siguran da Bellamy i društvo ne žele olako izgubiti status vrhunskih izvođača.

Kao što svaka kovanica ima dva lica, dobro i loše, isto bi trebalo vrijediti i za ovaj album. A na njemu je prisutna od korica do korica konstantna koju nalazimo na gotovo svim albumima – njihov zvuk u bilo kojoj produkciji uvijek je prepoznatljiv. I vraški dobar, rekao bih, nakon pomnog slušanja 11 zastupljenih kompozicija koje se moraju ocijeniti kao dodatna zrelost njihovih autora.

Gotovo sam siguran da će okorjeli ljubitelja benda ovom albumu okrenuti leđa, zbog razočarenja kojim putem se kreće njihova glazba, ali dobrim dijelom i zbog nerazumijevanja sadržaja. Album je drugačiji, inovativniji i raznovrsniji od  ranijih radova i to u svakom pogledu nosi pozitivne bodove.

Od elektronsko/klasične „Algoritam“, preko „Propagande“ u kojoj je Bellamyjev falset gotovo preuzet iz Princeove „Kiss“ sa sjajnom slide gitarom; poigravanjem s etno glazbom orijentalnog predznaka kao izmišljena podloga za ples muslimanskih mistika poznatijih kao derviši u ritmički zaraznoj „Break It To Me“; preko animiranja publike u „Thought Contagion“ za stadionsko zborno pjevanje, ipak bolje izvedenog od onoga što nam servira Coldplay; s pristojnom imitacijom glasovnih obrazaca Queenovaca u „Dig Down“; u pravoj veselici „Something Human“ koja je „ublažila“ teški sadržaj albuma, isti efekt  je imala „You're My Best Friend“ na „The Night At The Opera“; pa do udarnih mjesta albuma – „Pressure“ punokrvnog križanca „Supermassive Black Hole“ i „Panic Station“ s refrenom koji će se dugo pamtiti i s još jednim od nadahnutih Mattovih riffova; preko „Dark Side“ koju bi s lakoćom mogli pronaći u katalogu jednih Van Der Graaf Generator, (atmosferski slična njihovoj „Refugee“), svojevrsnom spoju ruske, fundamentalno teške klasike i Museovog poimanja rocka  od kojeg se treba opravdano naježiti, s fenomenalnom gitarom, pa do završne „The Void“ – zaista mračnjačke laganice s klavirskom podrškom u kojoj su indikativni stihovi „They are Wrong“ kao poruka svima koji su omalovažavali, ili bolje rečeno nisu prepoznali potencijal i različitost ovog zaista odličnog albuma.

Osobno mi se čini da je prepoznatljivi Mattov vokal dodatno ispoliran, bas Chrisa Wolstenholmea i dalje isporučuje masne i teške zvukove, a bez kvalitetnog, nenametljivog, ali esencijalnog bubnjanja Dominica Howarda ne bi bilo zvuka Musea, iako je na ovom albumu u tragovima korištena ritam mašina. Zastupljena elektronika korištena je s dobrom dozom umjerenosti, ujedno daje cjelokupnom dojmu poželjne efekte u nadogradnji gotovo svih kompozicija.

Ukratko, Muse su nas poveli na jedno drugačije, ali i dalje uzbudljivo putovanje glazbenim krajolicima koje treba obavezno konzumirati u živo uz, pretpostavljam, kao i uvijek odlične vizualne efekte.

Pitanje: Treba li vam ovakav album u životu?

Odgovor: Svakako, nije remek djelo, ali nije ni daleko.

Najbliže nama Muse nastupaju u Grazu 29. svibnja 2019. Uz pametan izbor pjesama sa ovog albuma, uz isto takav izbor starijih pjesama to bi zaista trebao biti koncert za pamćenje.

Đorđe Škarica

Hits 196
Drones « Drones Muse Albumi Kronologija

Posljednje recenzirano - Jazz

Posljednje recenzirano - 42