facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #

Data

Released Lipanj 2014
Format Albumi
Vrsta Država / World / Folk / Traditional Country
Dodano Srijeda, 24 Rujan 2014
Žanr Country
Length 47:25
Broj diskova 1
Edition date Lipanj 2014
Država US
Etiketa Legacy
Catalog Number 88843019212
Edition details Datum objave: 17. 6. 2014. Produkcija: Buddy Cannon. Snimano: listopad 2013. i ožujak 2014.
Tags

Review

Ne mogu se sjetiti čiji je to CD i kojim točno putem došao do mene u studentskom stančiću u potkrovlju jedne dubrovačke dvokatnice, ali "Spirit" Willieja Nelsona osvojio me pred kraj tih sve udaljenijih devedesetih najpodmuklijim naoružanjem. U vrijeme i ambijent kad su dostupnim zvučnicima vladali prvaci onog što se tek razlikovanja radi još zvalo alternativni rock i dok su se s tom "združenom braćom" mogli miješati tek pažljivo probrani, uglavnom glasni i nabrijani, energični iili bar uvrnuti glazbeni primjerci na liniji od Bristola do Los Angelesa, tiho se nametnuo glas i nježni instrumentarij jedne country-legende, naborano lice s arhaične naslovnice i očito ispovjedna, jednako arhaična glazbena lirika iz nekog drugog, drugačijeg, udaljenijeg, nepristupačnog, tada možda čak neželjenog svijeta. Album me zaokupio na način na koji je to malo prije njega, iako "mlađi" po datumu objave, učinio Caveov "The Boatman's Call", ali australski gonič poetske boli i Čežnje nekako se podrazumijevao, samo je promijenio brzinu i pomakao kut iz kojeg se nastavio obrušavati. Willie Nelson bio je, pa čak i ostao nepoznanica, neko vrijeme rado slušana, ali ipak nepoznanica ostavljena "za kasnije". To "kasnije" se tu i tamo, godinama koje su se od tada nanizale, odvijalo kroz susrete s uglavnom starijim naslovima njegove pjesmarice, a sada uviđam da je najnoviji mu album "Band of Brothers" prvi s pretežno autorskim materijalom još od - "Spirit".

Nelson, sada već zašao u svoje osamdesete, iz notesa je izvukao još devet pjesama, dodao pet obrada, odnosno, tuđih autorskih doprinosa, i sastavio novu zbirku u svom bogatom portfelju. "Band of Brothers" donosi tako neku vrstu jeke onog ostarjelog trubadura sa "Spirit", ali, što iznenađuje na najpozitivniji način, ne i stariju verziju ili umorniji glas. Od uvodne "Bring It On", koja se uklapa u kakvu američku pučku feštu jednako kao i u domene stilizirane americane, do završne "I've Got a Lot Traveling to Do", koja se duhom i stilom čini nastavkom davnog Williejeva hita "On the Road Again", nižu se pjesme miljama daleko od bilo kakvih naznaka završetka karijere. Nijedna od četrnaest pjesama tu nema breme kakvo je, primjerice, zadnjim snimkama Johnnyja Casha iz serijala "American Recordings" dalo patinu i dozu iščekivanja zadnjih pasusa Sudbine. Ni ispovjedna "The Wall" ni još jedan osvrt na svijet što se uporno otima Bogu u "The Git Go", a ponajmanje zafrkantska "Wives and Girlfriends" kojom kao da je poželio vaditi mast feminističkim i srodnim udrugama, ne odaju dojam da ih pjeva i svira netko s baš tolikim stažem na kantautorskoj sceni. "Band of Brothers" neobično je svjež album, jedan od onih koji odaju novi zalet u stvaralaštvu svoga "vlasnika".

Na stranu društveni angažman (veliki zagovornik legalizacije marihuane) i duhovne sfere, koje, usprkos naglašenom kršćanskom rječniku i temama, ocrtava svojevrsno kompiliranje i skakutanje s terena na teren, ono gdje se Willie Nelson ponajbolje snalazi ljubavna je tematika. Pritom bih dodatno suzio područje na sporije, nježnije pjesme, jer ipak baš takve čine srce i dušu "Band of Brothers". "Whenever You Come Around", "I Thought I Left You" i "Send Me a Picture" sjajni su romantični komadi jedne rasne pjesmarice; pritom se ne nameće dojam kakvog, na primjer, dobijem slušajući i gledajući neke prvake naših estradnih voda kad pjevuše svojoj dragoj koja pak pleše oko njih u kakvom zadimljenom ambijentu ili na morskom žalu sa svih svojih jedva dvadeset godina - Nelson, za razliku od tih kandidata za pedofiliju prije nego za ljubavnu priču, dođe poput sveznajućeg naratora, onog tko stoji iza vrlo informiranog trećeg lica u pričama i koji će na najljepši i najpotpuniji način dočarati sve emocije te scenske i zakulisne radnje. Baš zato, iznesene samouvjerenim glasom (jer, on je i sjajan pjevač) autora s dugom prošlošću, ove pjesme imaju snagu i težinu instant-klasika.

Ondje, pak, gdje album ipak teže hvata zraka angažiranije su, najčešće i brže skladbe, poput spomenute "Wives and Girlfriends", koja se čini najočitijim viškom na albumu, ili "Hard to be an Outlaw" i "The Songwriters", kojima, iako nisu bez šarma i iako im ne manjka i samokritike, pomalo naivno "pravednički" progovaraju o suvremenoj sceni i diskografskim igrama. Uzmemo li u obzir da potonje dvije nisu Nelsonove autorske pjesme, stječe se dojam da je stari mačak uvjerljiviji što je bliži vlastitom radnom stolu. "The Git Go", koju, kao i "Hard to Be an Outlaw", potpisuje kolega sa scene Billy Joe Shaver, pritom je najsnažniji tuđi rukopis na prilično koncentriranom albumu.

Willie Nelson je, dakle, s "Band of Brothers" prvo dokazao da nema namjere ni razloga umiroviti svoj rad, a zatim i da je sposoban za nove iznimne glazbene zgoditke. Glavna odlika albuma, uz nekoliko sjajnih pjesama te sugestivnu, preciznu glazbu i dojmljiv, samouvjeren vokal, sam je gard njegova autora - pristup, realizacija i vokabular kantautora koji je prošao dug put do te točke, ali koji taj put ne stavlja nikome pod nos niti nameće breme svoga životnog i umjetničkog iskustva (kad i dođe u tu "opasnost", to radi kroz riječi i glazbu kolega). Manje sabijen i minimalističan od na početku spomenutog "Spirit", "Band of Brothers" sigurna je partija ako ulažete na americanu i suvremeni country.

 

Toni Matošin

Hits 1178
Here We Go Again: Celebrating The Genius Of Ray Charles « Here We Go Again: Celebrating The Genius Of Ray Charles Willie Nelson Albumi Kronologija

Posljednje recenzirano - Jazz

Posljednje recenzirano - 42