Review
Drveće i rijeke, album grupe Pips Chips & Videoclips, koji je već i prije izlaska na tržište izazvao brojna nagađanja o kvaliteti, nije nikako mogao proći nezapaženo kako kod vjerne publike, tako i kod kritičara.
Već sam naziv albuma asocira na povratak prirodi: bude se slike mirnog šumarka punog drveća uz šuštanje lišća, blag povjetarac i šum rijeke – upravo sličnu priču i čini cjelina od 15 pjesama koja je uz fantastičnu glazbenu podlogu dobila mnogo pozitivnih kritika ( barem u kontekstu da su Pipsi konačno snimili prvi hvale vrijedan album). Tome u prilog zasigurno ide suradnja s Daveom Fridmannom, koji je majstorski odradio svoj dio posla.
No, fan starih Pipsa će se nakon odslušanih sat i pol zapitati gdje je nestao „kralj Zapruđa i Utrina“? Svi oni koji su ih voljeli upravo zbog njihovih pomalo konfuznih tekstova (nakon kojih ste se morali zapitati što je pisac htio poručiti), zbog pjesama koje su pričale priče sa zagrebačkih ulica o pijančevanju i tulumarenju do zore, o propalim ljubavima divljeg Purgera koji prkosi nametnutim standardima. To su oni koji su slušajući ih mogli pustiti „mozak na pašu“ ne opterećujući se prevelikim dubiozama i koji su na koncertima uz Rippera urlali u prvim redovima. Mislim da se tu „cijenjenu“ publiku koja se saživila s njima ipak mora poslušati prije nego kritičare koji su ih pljuvali, a da ih nikad nisu niti pokušali „prokužiti“. Od starih fanova sada možete još čuti nostalgično ponavljanje stihova „…bo- bo bolje, bolje je bilo prije.“
Svi oni će se morati pomiriti s tim da je Ripper u međuvremenu odrastao zbog toga što ga je pola benda napustilo ili je shvatio da je došlo vrijeme da se i on malo smiri.
No kako bilo, glazbeni uradak koji mi upravo svira u cd playeru nosi, kako paradoksalno, pravu muziku za opuštanje. Uz pomalo sumoran početak trube na koji se poslije tako dobro nadovezuju gitara i bubnjevi, prva pjesma zaista nosi ono što joj i sam naziv kaže – Dobro. Slijedi Susjedi koja dosta podsjeća na stare Pipse i tekstom i zvukom. Isto bi se moglo reći iz za Sebastiana, kojemu možda fali malo življi ritam da bi podsjećao na stari „štih“. Ostale pjesme su sve slično umirujuće i kao stvorene za sanjarene, izuzev Mrgud, gorostas i tat, koja je odlična priprema za ono što slijedi: vesela i pomalo šašava.
Kako funkcioniraju stvari je, premda slaba na tekstu (koji je na engleskom, što se ne da zaključiti iz naziva), definitivno pjesama koja najviše odskače od ostatka po življem ritmu. Stoga ona baš na polovici „priče iz šume“ razbija mirnoću (možda su baka Lucija i djed s lulom odlučili napraviti dernek?).
Mak je pak najava pjesme poslije sebe, jer iako je „kuštravost“ pjevačev stav, on se predaje jer zna da za „svaki happy end dođe neki dobar end“ sve dok je mu je muzika obrana.
Porculan donosi tekst koji sam govori za sebe : „kraljujem bez žezla sad….bez nje ja sam nakaza…. bez nje ja ne pulsiram, lomljiv ja sam porculan…“ Eto što ljubav može učiniti čovjeku.
Za kraj bih se nadovezala na misao napisanu na omotu priloženom uz CD: „Ponekad ti pojedeš medvjeda, a ponekad ..... medvjed pojede tebe….“ U ovom slučaju ulogu medvjeda odigralo je vrijeme koje je pojelo našeg starog Rippera i za uzvrat nam ostavilo Dubravka Ivaniša - zrelijeg i ozbiljnijeg. Tko kaže da ne bi mogli zavoljeti i takve Pipse?
Tihana Pandl
/
« Bog 
