facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #
Mondo Cane

Bookmark

Data

Released Svibanj 2010
Format Albumi
Vrsta Classic
Dodano Ponedjeljak, 02 Svibanj 2011
Žanr Klasika
Length 36:49
Broj diskova 1
Edition date 2010
Država USA
Etiketa Ipecac Recordings
Tags

Review

Kada iza sebe imaš milijun i jedan glazbeni projekt, posuđivanje glasa za filmove i videoigre, pisanje glazbe za filmove, bivšu ženu talijanku, tečno govorenje tog romantičnog jezika, vlastitu izdavačku kuću i da, zericu talenta, jednom ćeš se upustiti u nešto za svoj gušt. Čisto zato jer možeš. To je napravio Mike Patton sa albumom Mondo Cane, njegovim najnovijim projektom najavljivanim od 2006. godine, izvođenim od 2007. većinom po talijanskim, ali i velikim europskim gradovima, te nakon mnogih obećanja izdanim ove godine.
 
Mondo Cane je obrada talijanskih legendarnih pop pjesama iz pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća, iako se u ovom slučaju radi o gotovo identičnim prepjevima, a ne obradama, sa jedinom razlikom u većoj živosti novih verzija i obilježenosti Pattonovim (vrištanjem) stilom.
 
Priznajem da ovu recenziju pišem i pomalo subjektivna jer otkada sam otkrila Peeping Tom, svaki put me iznova iznenadi sa onime što napravi, tako da mi većina ovog albuma u ovoj izvedbi zvuči puno bolje nego originali. Pa sudite mi. Mojim pozitivnim predrasudama je kumovao i njegov, odnosno nastup Faith No More na Exitu, gdje sam se i uživo uvjerila kakav je vokalni talent, iako mi oni kao bend nisu naročito sjeli. 
 
No, da ne skrenem previše sa teme, vraćam se na Mondo Cane, koji je ime dobio po talijanskom uspješnom shockumentaryu iz 1962., a u doslovnom prijevodu s talijanskog znači Pseći svijet. Koncept izvedbe albuma čini Mike Patton, trideseteročlani orkestar, deseteročlani bend i petnaesteročlani zbor. Samo vidjevši ove brojke izgleda impresivno, što se najbolje vidi na live snimkama od kojih sam pogledala jednu od najboljih, u Amsterdamu 2008.
 
Album otvara pjesma Il Cielo In Una Stanza, u originalu otpjevana od strane legendarne talijanske pop pjevačice Mine, promotorice ženske emancipacije. Iako ju je Patton vrlo dobro skinuo, pjesma mu ne stoji zbog pokušavanja preblagog pjevanja da bi se približio nježnosti pjesme u originalu, što njegovom snažnom glasu ne pristaje.
 
Che Notte!; brza pjesma Freda Buscaglione, talijanskog glumca i pjevača/ljubitelja žena i viskija. Najizraženije su dionice truba i udaraljki, no pjesma mi ni glazbeno ni stilski nije nikako sjela, iako većina kritičara tvrdi da je ova verzija bolja od originala.
 
Ore D' Amore (The World We Knew u Sinatrinoj verziji), je inače pjesma Freda Bonagusta i pun pogodak za Pattonove vokalne mogućnosti. Najviše dolazi do izražaja na refrenu i mostu pjesme, gdje se istaknuo i sklad pjevača, zbora i orkestra. Moj glas za novu verziju.
 
Deep Down je također jedna od uspješnica albuma, inače pjesma sa soundtracka za film Diabolik iz 1968., u originalu skladana od strane Ennia Morriconea, vjerojatno najpoznatijeg talijanskog skladatelja, koji je skladao između ostalih i za film Dobar, loš, zao iz 1966. te je upravo njegov rad Pattonu bio najveća inspiracija za ovaj album. U originalnoj izvedbi prejaka pjesma koja bolje sjeda u ovoj verziji. Po meni je upravo ova pjesma i najbolja izvedba sa live snimke koncerta iz Amsterdama.
 
Quello Che Conta je vjerojatno najveći fail na albumu, jer se u ovoj verziji nije uspjela dobiti mekoća, ali opet i ozbiljnost i neka vrsta distanciranosti pjesama tog razdoblja, kojom ona zrači u originalu u izvedbi Luigija Tenca.
 
Urlo Negro mi se ne sviđa. Iako ova rečenica izgleda krajnje jednostavno, glazbeno nepismeno i djetinjasto, po mojem ukusu u obje verzije ima previše, ne znam kako bi to drugačije nazvala, neartikulirane deračine. Naravno, nova verzija u tome itekako prednjači. Možda su Mikeu ostali tikovi od pjevanja Moonchilda koje ni profinjena izvedba sa orkestrom nije uspjela iskorijeniti ili se jednostavno albumu morao barem negdje dati taj pomalo neozbiljan štih, čisto da slušatelji ne zaborave da se ovdje radi o frontmenu Tomahawka i Mr. Bunglea. 
 
Scalinatella je laganica, otpjevana ustvari na napolitanskom talijanskom, koja me prvo podsjetila na stare mafijaške filmove, zadimljene klubove, ljude u odijelima i koktel-haljinama koji okružuju okrugle stoliće sa slabim osvjetljenjem. Prilično slikovita asocijacija, koja postaje još slikovitija u originalnoj verziji Sergia Brune. Dobro izvedena, ali ovaj put preveliki zalogaj za njega. U neke pjesme se ne dira ako izvođač nije dovoljno spreman, što je ovdje slučaj. Možda za nekoliko godina.
 
Izvedbom L'uomo Che Non Sapeva Amare mi je prvo pala na pamet raskoš. Zbor prvi put na albumu dolazi do punog izražaja, bend je u naponu i Mike koji sve zaokružuje svojim glasom. Definitivno pjesma za čuti uživo na velikom prostoru, jer preko zvučnika zvuči neiskorišteno i niti upola snage.
 
Posljednje tri pjesme na albumu – 20KM Al Giorno, Ti Affro Da Bere i Senza Fine kao da su najbolje izvele dužnost posljednjih pjesama, odnosno polaganog zatvaranja albuma. Pomalo dosadnjikave i bez neke posebne glazbene slikovitosti. Elementi koji se ističu su puhački instrumenti u 20KM Al Giorno, zbor na refrenu u Senza Fine i ponovno raskoš u Ti Affro Da Bere koja više pristaje izvedbama uživo u velikim koncertnim dvoranama nego lošim zvučnicima na laptopu, pa mi vjerojatno zato niti nije najbolje sjela.
 
U ovom dijelu teksta sam završila sa službenim dijelom posla – dakle – opisivanjem pjesama i davanja informacija čitatelju, i sada bi trebala iz svega izvesti neki zaključak odnosno osobno viđenje albuma. Trudim se biti što objektivnija, pa ću tako albumu dati pučkoškolsku ocjenu minus četiri (-4). Kvaliteta, aranžman i izvedba su neosporivi, Mike Patton se je odlično snašao u pjevanju na talijanskom jeziku (što su mnogi skeptici iščekivali kako će zvučati), orkestar, bend i zbor su vrhunski, sve je tip-top ulickano, pa zašto onda četvorka, i to sa minusom? Smatram da je izvedba glazbe u pratnji orkestra vrlo osjetljiva stvar jer zahtijeva širok spektar glazbenog znanja i laštenje izvedbe do krajnjih granica, te visok stupanj ozbiljnosti u radu, koju Patton na dijelovima ovog albuma nema jer se, ne znam kako bi to drugačije rekla, pomalo i glupira. Mnogima je to simpatično, uostalom, to je ono što ga obilježava, jer je uz vrhunske vokalne mogućnosti i veliki showman, ali po meni, ovakva vrsta glazbe ne trpi neozbiljnost na bilo kojoj razini. Dok sa druge strane, jako cijenim pokušaj spajanja moderne i klasične glazbe, još k tome na izrazito kliznom i rizičnom području prepjevavanja legendarnih talijanskih pjesama. U ovom dijelu je stvarno napravljen pun pogodak, ipak, sa nekoliko malih propusta.
 
Mondo Cane je jedan od onih albuma koji rasturaju uživo u koncertnoj dvorani, i Mike je svakako dobro skinuo taj cjelokupni talijanski štih, što svojim glasom, što izgledom i pojavom. Još nekoliko godina iskustva, i ako tada odluči napraviti išta slično, sigurna sam da će biti besprijekorno.
 
Lahorka Lojen
Hits 1097

Posljednje recenzirano - Jazz

Posljednje recenzirano - 42