facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #

Data

Released Ožujak 1994
Format Albumi
Vrsta / Prog-rock / Arena Rock
Dodano Petak, 18 Srpanj 2014
Žanr Progressive rock
Length 1:06:32
Broj diskova 1
Edition date Ožujak 1994
Država Europe
Etiketa EMI United Kingdom
Catalog Number 7243 8 28984 2 9
Edition details Datum objave: 28.3.1994., produkcija: Bob Ezrin i David Gilmour, snimano: siječanj - prosinac 1993. Astoria, London
Tags Pink Floyd David Gilmour EMI Columbia Bob Ezrin

Review

Nedavno je naš „posljednji rock kritičar“, veliki nadkritičar Aleksandar Dragaš, objavio članak u Jutarnjem listu senzacionalistički naslovljen „Uskrsnuće jedne od najcjenjenijih, ali i najprecjenjenijih rock grupa u povijesti“, u kojemu se osvrće na najavu novog albuma Pink Floyda The Endless River. Priznavši da se ne ubraja u „poklonike Pinkića“, što bi, valjda, u najboljem slučaju trebalo tumačiti kao suptilni sarkazam u formi deminutiva, a možda i kao odraz feminiziranog muškog duha, dodao je još jedan genijalni komentar: …dapače, teško podnosim njihova (ne)djela bez Syda Barretta. Pa, Aleksandre Veliki, ako je namjera bila nadmašiti moćnog Hansa Kellera1, rekao bih, ako to već nisi u potpunosti uspio, da si svakako dotaknuo blizinu Kellerove zvijezde i tako ušao u povijest grandiozne hrvatske suvremene glazbene kritike.

No, Dragaš je barem u jednoj stvari u pravu. Iako je dočekan bolje nego A Momentary Lapse of Reason (1987.), kritičari su zadnji album Floyda, The Division Bell (1994.), „ili sasjekli ili dočekali mlako“. Tom Graves (Rolling Stone) je doživio album kao izraz srednjih godina i starenja, bez žara, vizije i prave strasti, prepun većinom neusmjerenih i dosadnih Gilmourovih solaža2. U oskudnoj, nadrirecenziji za Entertainment Weekly, Tom Sinclair je žestoko kritizirao album, tvrdeći da je jedino objašnjenje za taj spoj „pompoznosti progresivnog rocka i New Age glupiranja“ gramzivost, tj. pohlepa za novcem3. Očekivano, čak je i Roger Waters odbacio album kao „smeće“ i „besmislicu od početka do kraja“4.

Međutim, bez obzira na oštre kritike i razočaranost mnogih poklonika, album je završio na prvom mjestu u Ujedinjenom Kraljevstvu i Sjedinjenim Američkim Državama te dosegnuo platinaste naklade. Broj prodanih albuma i komercijalni uspjeh ne impliciraju nužno i kvalitetu, no, s obzirom da je riječ o bendu kojega zasigurno ne sluša tek veliki broj tinejđerica bez kultiviranog sluha, u svakom slučaju signalizira da je recepcija u početnim trenucima bila u najmanju ruku presubjektivna.

Nema sumnje da je post-Watersova faza Pink Floyda u odnosu na remekdjela poput Animals, The Dark Side of the Moon, Wish You Were Here, The Wall ili Meddle (ako ništa drugo onda zbog genijalne i neponovljive „Echoes“), doista inferiornija. I meni samom trebalo je dosta vremena da je budem spreman u potpunosti cijeniti jer mi je ostavljala dojam sterilnosti, hladnoće i relativne optimističnosti koja naginje dosadnjikavosti. Zbog toga, nikada nisam osjetio neutaživu potrebu skinuti u cijelosti neku Gilmourovu solažu i riffove, kao što je to bilo u slučaju, primjerice, „Time“ ili „Shine On You Crazy Diamond“.

Tek sam prije nekoliko godina istinski i bez rezerve osjetio prozračnu ljepotu na A Momentary Lapse of Reason i nostalgičnu atmosferu prepunu sjajnih trenutaka i svirke na The Division Bell. Dok sam, primjerice, nekada cijenio na The Division Bell tek majstorski instrumental transcendentne ljepote „Marooned“ (zasluženo nagrađen prestižnim Grammyjem), na kojemu je Gilmour vrhunski iskoristio potencijal Digitechove Whammy pedale za podizanje tonova za oktavu više, i maestralnu „High Hopes“, sada sam bliže mišljenju ljudi poput Brada Tolinskog5 (glavni urednik časopisa Guitar World) koji su već 1994. pojmili briljantnost albuma, kao i kritičara u novijim recenzijama, da je, naime, riječ o odličnom djelu vrhunske kvalitete. Moglo bi se otići i korak dalje te reći da bi album vjerojatno takvim bio i općenito percipiran da ga je snimio neki manje poznati bend, neopterećen zvjezdanom prošlošću.

The Division Bell se obično interpretira kao djelo koje se u opuštenom smislu tiče problema komunikacije, anticipiran već i briljantnim umjetnički dizajnom Storma Thorgersona s dvije velike metalne glave koje mogu reprezentirati jednu jedinstvenu, ali i dvije glave u trenutku komunikacije. No, prema Gilmouru, koji uz koautorstvo njegove žene Polly Samson i prijatelja Nicka Laird-Clowesa potpisuje tekstove (izuzev „Wearing The Inside Out“ Anthonyja Moorea), izbor teme nije bio rezultat svjesne odluke ili intencije. Problem komunikacije je možda najeksplicitnije izražen u „Keep Talking“ gdje se sjajno proteže nemogućnost uspostavljanja komunikacije: …I think I should speak now (Why won't you talk to me) / I can't seem to speak now (You never talk to me) / My words won't come out right (What are you thinking) / I feel like I'm drowning (What are you feeling) / I'm feeling weak now (Why won't you talk to me)… . Isto tako, naslov pjesme „What Do You Want From Me?“ proizašao je iz konkretnog osobnog problema u komunikaciji između Gilmoura i Polly. Neke su pjesme, poput„High Hopes“, inspirirane osobnim životom, tiču se nadanja i nostalgije, a u nekima se, poput „A Great Day For Freedom“, osvrće na političku situaciju nakon pada Berlinskog zida te neizravno na rat u bivšoj Jugoslaviji i gubitak optimizma.

S glazbene strane, album funkcionira besprijekorno. U pitanju je ambiciozno i inteligentno djelo koje se sluša u cijelosti i, bez obzira na odsustvo Watersa, čini se kao logičan nastavak u razvoju Pink Floyda. Zvučna je slika bogata, ostavlja dojam prostornosti i dubine, ali i nešto mirnije atmosfere u odnosu na prijašnje albume. Eksperimentiranje je minimalno, sve je podređeno melodijama, stvaranju atmosfere i samim kompozicijama. No, interesanta je informacija da je, primjerice, „Poles Apart“ nastala Gilmourovim eksperimentiranjem sa „keltskim“ štimom (DADGAD), do kojega je došao sasvim slučajno, ne znajući za njegovo postojanje i etabliranost.

 

Ljubiša Prica

 


1Hans Keller se susreo s Pink Floydima tijekom BBC-eve TV emisije The Look of the Week kada je samouvjereno lupio :„...za moj um to je kontinuirano ponavljanje i proporcionalno tome pomalo su dosadni... preglasni su... možda sam previše glazbenik da bi ih cijenio...“.
2Graves, Tom, „Pink Floyd – The Division Bell".
3Sinclair, Tom, „Pink Floyd – The Division Bell
4Kot, Greg,“Roger Waters: The Man Behind Pink Floyd's The Wall”.
5Tolinski, Brad, „David Gilmour Discusses Guitars, Blues and 'The Division Bell' in 1994 Guitar World Interview

Hits 1318
The Wall « The Wall Pink Floyd Albumi Kronologija The Endless River » The Endless River

Posljednje recenzirano - Jazz

Posljednje recenzirano - 42