facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #

Data

Released Travanj 1972
Format Albumi
Vrsta Pop rock / Rock and roll
Dodano Utorak, 01 Siječanj 2019
Žanr Rock
Length 38:08
Broj diskova 1
Edition date Kolovoz 1993
Država SAD
Etiketa Sony Music
Tags Lou Reed

Review

Vjerujem da su izuzetno rijetki oni koji prate rock glazbu danas a da nisu čuli za grupu „The Velvet Underground“. Okosnicu banda činili su John Cale i Lou Reed, a styling im je izgradio poznati američki pop-umjetnik Andy Warhol. Na prvom albumu pjevala je Nico, njemačka i američka glumica i glazbenica, ikona ’60-ih. Izdali su pet studijskih albuma te tako utjecali na brojne kasnije glazbenike (Davida Bowiea, Iggyja Popa, Briana Enoa, Joy Division, Bauhaus, Metallicu i mnoge druge). Cale je imao klasično glazbeno obrazovanje i bio je sklon eksperimentiranju, dok je Lou bio ulični pjesnik sa konvencionalnijim pristupom. U početku su se savršeno nadopunjavali, ali s vremenom se glazbeno razvijali u različitim smjerovima te je došlo do neizbježnih nesuglasica. Lou je izbacio Calea iz Velveta već nakon drugog albuma, a sam Reed i drugi gitarist Sterling Morrison otišli su nakon četvrtog albuma, tako da je peti album snimljen bez svih trojice, isključivo trudom multi-instrumentalista Douga Yulea.

Dvije godine nakon odlaska iz banda, Lou je odlučio snimiti svoj prvi studijski album. Pri tome, nije stvorio mnogo novih kompozicija, već je znatan dio starih ideja, koncertnih ili demo snimaka „Velveta“ odjenuo u novo ruho.

Album otvara skladba „I Can't Stand It“ koja se može čuti na njihovim live-snimkama iz 1969. i na albumu „VU“. Tekst govori o otuđenju života u gradu, gdje nabraja razloge svojih frustracija. Za razliku od starih verzija, ovaj put skladba je izvedena žešće, tehnički perfektno, sa savršenim solom, ritam sekcijom i pratećim vokalima.  Slijedi „Going Down“, koja se prvi put pojavljuje upravo na ovoj ploči. I u njoj je naglasak na odličnoj ritam sekciji koju zgodnu nadopunjuju prateći vokali Kay Garner i Helene Francois, a gitare se prekrasno nadopunjuju. „Walk And Talk It“ možemo pronaći na ranijem proširenom „Loaded“ izdanju, ali u potpuno drukčijem aranžmanu nego na ovoj ploči. Ovdje je stvar  riffovski napravljena u stilu Rolling Stonesa, te se tako bitno razlikuje od starije verzije Velveta. „Lisa Says“ je stara, poznata laganica koju je Lou snimio ranije s Velvetima na albumu „1969“., a možemo ga naći i na „VU“ albumu ali s drugim tekstom. Ova verzija djeluje puno životnije s prijelazima na bubnjevima te odličnim pratećim vokalima. “Berlin“ je pjesma koju će kasnije Lou razraditi u cijeli svoj treći istoimeni samostalni album. Ovdje je odsvirana s cijelim bendom, a na kasnijem albumu će biti odsvirana samo u pratnji glasovira. „I Love You“ možemo naći kao demo verziju na „Loaded“ albumu Velveta, kao jednostavnu pjesmu topla teksta. U ovom izdanju znatno je razrađenija: kreće s gitarama i vokalom, a zatim se aranžerski skladno ubacuje i cijeli bend. „Wild Child“ se prvi put pojavljuje na ovom albumu i daje naznake onoga što će kasnije Lou Reed raditi do kraja svoje karijere: talking-blues, naglašenih gitara i ritma, s tekstom punim uličnih prizora. „Love Makes You Feel“ u ranijoj je verziji „Velveta“ u naslovu sadržavala i nastavak teksta „… Five Foot Tall“. Pjesma je odličnog teksta, odsvirana lagano, veselo i ritmički točno. „Ride Into the Sun“ također možemo naći na Velvetovom „Loaded“ proširenom albumu i to u instrumentalnoj i vokalnoj demo-verziji. Na Reedovom prvijencu je brža, s više ritma i gitara. Svoj prvi solo-album Lou Reed zatvara pjesmom „Ocean“ koju također znamo s ranijih albuma „Velveta“. Ova je izvedba najsličnija onome što je veliki Lou radio ranije s antologijskim „The Velete Undrground“.

Ovo je izdanje vrijedno pozornosti svakako i zbog vrhunskih glazbenika koji su sudjelovali u njegovoj realizaciji. Uz Lou Reeda, gitare su svirali još i Caleb Quaye, studijski glazbenik koji je godinama svirao s Eltonom Johnom te Steve Howe (iz grupe „Yes“) i Paul Keogh (član grupe „The Pacific Showband“ iz ’60-ih). Glasovir je na albumu svirao poznati Rick Wakeman iz grupe „Yes“, koji će kasnije samostalno napraviti značajne konceptualne albume („Six Wives of Henry VIII“, „Journey To the Centre of the Earth“ i „The Myths and Legends of King Arthur and the Knights of the Round Table“). A bas gitare su svirali Brian Odgers (iz grupa „Apollo 100“ i Sweet Thursday“)  i Les Hurdle (iz banda „The Mohawks“). Na udaraljkama je bio Clem Cattini, koji je ranije bio član grupe „The Tornados“, prije nego što je postao poznati studijski glazbenik.

Na kraju, treba istaknuti i Toma Adamsa, koji je napravio vrlo efektnu ilustraciju za omotnicu ove ploče. Naime, Lou Reed je obožavao njegove naslovnice krimića Agathe Christie i Raymonda Chandlara pa ga je angažirao na izradi vrlo efektne omotnice za svoju prvu samostalnu ploču: ptičica mirno kljuca pokraj čarobnog jajeta koje je rastvorilo valove što oplakuju zgrade velikoga grada (vjerojatno New Yorku).

Bitniji je idući samostalni Louov uradak album „Transformer“ koji će uslijediti već iste 1972. godine, ali album „Lou Reed“ značajan je početak jedne velike samostalne karijere, utjecajnog i važnog rock glazbenika te kao takav nipošto nije zanemariv. Slušajući ga i sada, nakon gotovo 50 godina, možemo zaključiti da je i danas jednako svjež i zanimljiv kao i u vrijeme svojeg prvog objavljivanja.

Ivan Dukić

Hits 615
Lou Reed Albumi Kronologija Transformer » Transformer

Posljednje recenzirano - Jazz

Posljednje recenzirano - 42