facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #
The Blue Hour

Bookmark

Data

Released Rujan 2018
Format Albumi
Vrsta Art Rock / Alternative Pop/Rock
Dodano Utorak, 16 Listopad 2018
Žanr Rock
Length 51:36
Broj diskova 1
Edition date Rujan 2018
Država Velika Britanija
Etiketa Warner Music Group
Edition details Producenti: Alan Moulder i Neil Codling
Tags Suede

Review

Točno 25 godina nakon što su „izmislili“ brit-pop da bi se ubrzo od njega distancirali i formirali vlastiti svijet, Suede se vraćaju trećim albumom u svojoj drugoj inkarnaciji, koja je počela velikim comebackom 2013. s eksplozivnim „Bloodsports“, da bi se nastavila nešto dramatičnijim i atmosferičnijim „Night Thoughts“ 2016. Već su ti albumi pokazali da su Suede u „Coming Up“ sastavu, bez famoznog Bernarda Butlera, uspjeli ponovno pronaći formu, strast i dramu i vratiti se u velikom stilu, dajući svojoj biografiji novi epilog, onakav kakav zaslužuju, bez crack kokaina i raspada sistema koji im se dogodio tog prvog puta kad su protresli svijet svojom glazbom. „The Blue Hour“ treći je u tom nizu, a ukupno osmi album za Suede, i predstavlja ih u još ambicioznijem duhu, duhu koji je na tragu njihovih najboljih radova iz 90-ih.

Svi članovi benda su tu da podupru tu veliku ambiciju i avanturu, od samog Bretta Andersona koji je u top formi i što se tiče tekstova i što se tiče njegovog veličanstvenog, androginog vokala, do Richarda Oakesa koji iz svoje gitare izvlači ogromne riffove i Neila Codlinga, koji je sam uredio većinu aranžmana koje je u život udahnuo praški City Of Prague Philharmonic Orchestra, koji ih prati na praktički svakoj pjesmi s ovoga albuma. Nekoliko je velikih promjena koje Suede unose u „The Blue Hour“. Prva je zasigurno prisustvo horror elemenata u sinfo-goth rock stilu, što je sonično potpuno novi teritorij za njih – prisutni su u orkestriranim, bombastičnim marševima s gregorijanskim koralom „As One“ i „Chalk Circles“ te u gotovo govornim, spooky „Roadkill“ i „Dead Bird“, kao i u kratkim govornim dijelovima koje započinju ili završavaju neke pjesme, pričajući istovremeno dvije mutne, strašne priče o izgubljenom ili otetom djetetu i pokapanju mrtve ptice, koje se provlače kroz cijeli album i koje nam Anderson ne objašnjava do kraja a koje su vrijedne jednog Edgara Allana Poea. Ili je izgubljeno dijete on sam, još uvijek zarobljen u traumama iz djetinjstva, ili je to noćna mora njega kao roditelja, ostaje da prosudimo sami. Što predstavlja mrtva ptica – strahove od uništenja, starosti, smrti, također ostaje nedorečeno.

Na ostatku albuma čekaju nas klasične Suede glam himne i klasične Suede epske balade. Najveći utjecaj na njih ima Andersonovo preseljenje iz Londona na engleski zapad, na selo, koje on ne doživljava umirujućim već zastrašujućim na neke nove načine, pa se tako mijenja cijela sintaksa Suede jezika. Tamo gdje su nekad bili gradski asfalt, beton, električni kablovi, žice, sivilo i buka sada su seoske stranputice, ogoljela stabla, usamljena jezera, koprive, puno puno snijega i još više tišine. Naravno, i dalje mu opsesija ostaje bijeg iz takve stvarnosti i stvaranje paralelnih svijetova za izopćenike. U tome najbolje uspijeva u himničnim „Wastelands“ i „Beyond The Outskirts“, koje imaju zarazne, ogromne refrene uz još veće Oakesove riffove :

„Beyond the outskirts, come with us, we're small town dreaming, we're birds on a wire
Beyond the outskirts, come with us, we'll jump out of the page and into the fire“,

poziva nas Anderson u bijeg u svijet snova.

„Life Is Golden“, izabrana za prvog predstavnika albuma, predivna je, veličanstveno melodična, inspirativna, gotovo sunčana u odnosu na ostatak albuma, dok je „Tides“ isto takvo epsko, grandiozno putovanje u morske dubine, i savršeno paše uz kišni dan kakav je upravo danas, dok pokušavam u riječi pretočiti što su nam Suede novo skuhali. Album zatvaraju ne jednom nego trima predivnim orkestriranim baladama u stilu „Dog Man Star“-a, „All The Wild Places“, „The Invisibles“ i „Flytipping“ koje su zaista jedna bolja od druge i koje se opasno približavaju svojim prethodnicama.

Iako je „The Blue Hour“ u cjelini bez sumnje najmračniji Suede album, ipak njegov mrak i tiha jeza nisu ono što ostaje u svijesti nakon što ga preslušate, već upravo suprotno – Suede su oduvijek bili  majstori u pronalaženju ljepote u ružnome, u pronalaženju izlaza iz tunela i u pronalaženju svijetla tamo gdje vlada tama i to se ni ovdje nije promijenilo:

„Shiny things that shine for us
Should we shawl ourselves with all this pretty stuff?
Flytipping feels like just enough“,

poručuje Anderson za kraj i u pravu je, najljepši trenuci pronalaze se u najmanjim sitnicama i na najskrovitijim, najnevjerojatnijim mjestima, kako u životu tako i u glazbi Suedea - to je bio i ostao njihov glavni magični trik. Ako padate na taj trik još od 90-tih, past ćete ponovno i past ćete jako, zato što je „The Blue Hour“ zaista na korak od remek-djela kakvima su nas Suede tada počastili, samo su sada malo stariji, trezveniji, mudriji, ali ništa manje kreativni i inspirirani. Za sve one koji nikada nisu bili Suede fanovi, pa, teško je reći da je „The Blue Hour“ mjesto gdje bi trebalo početi, „The Blue Hour“ je više mjesto koje nastavlja priču tamo gdje je naprasno stala, a gdje ju je trio novomilenijskih albuma zapečatio i ponovno poslao Suede u zaslužene glazbene stratosfere.

Danaja Glavičić

Hits 271
Night Thoughts « Night Thoughts Suede Albumi Kronologija

Posljednje recenzirano - Jazz

Posljednje recenzirano - 42