The Thrills 2002-2007

Review

Američki zvuk Thrillsa zapravo je varka o njihovom porijeklu. Oni su inače bili irski bend koji je malo kopkao britansku pažnju prvim albumom So Much for The City početkom milenija, no taj interes je brzo nestao. Da nije bilo Pitchforkovog umjetnog oživljavanja polupozitivnim kritikama, ne bi došli do trećeg albuma nakon kojeg im je neuspjehom iziritirana izdavačka kuća dala otkaz.

The Thrills 2002-2007 je pokušaj da nas podsjeti na bend koji je u teoriji živ, no dulje vrijeme ništa ne izvodi. Iako je, osim zarade, ideja vjerojatno bila i da negdje u dubini indie tankoćutne duše poželimo da se Thrillsi vrate, kompilacija ne nudi mnogo razloga da se to dogodi. Tri prosječna albuma složena su u jednu prosječnu kompilaciju i to je više-manje to.

Ključan problem The Thrillsa je bila posvemašnja bezličnost. Ljetni melankolični bend jednostavno nije stvarao u skladu s onim što su htjeli biti i prva emocija koju su izazivali bila je dosada, prva fizička reakcija koja se parovima koji su ih puštali kao pozadinu bila je zijevanje, a prva ideja nakon preslušavanja njihovih albuma je bila što pustiti sljedeće. U svojoj osnovi nisu bili toliko loši, no ni tokom tri albuma nisu pronašli karakterističan zvuk nego su više funkcionirali kao Beach Boys cover bend.

Irski glazbeni ilustratori Kalifornije su umjesto vječno izgubljenih propaliteta s romantičnom stranom ispali presladak tinejdžerski bend koji nema karizme čak ni za najmlađe generacije. Kompilacije bi trebale biti tu da stvari prikažu stvarima boljima nego jesu, dakle Thrillse kao bend koji je sporadično tokom karijere imao i svijetle trenutke. Nitko ne može reći da se ovom kompilacijom u to nije uspjelo napraviti jer, budimo realni, u slučaju Thrillsa to se nije ni moglo napraviti.

Ivan Glazer