Review
Kada neko djelo postane dokument vremena, odnosno, obavezna enciklopedijska stavka, teško se kritički postaviti. Naravno, to najčešće nije ni potrebno, ali bude mi u neku ruku neugodno kad, recimo, moram reći da mi je "Sgt. Pepper's Lonely Hearts Club Band" tek četvrti ili peti omiljeni album Beatlesa ili kad kažem da mi The Ronettes znače više nego Deep Purple i Black Sabbath zajedno. Ili kad bih, evo, trebao zaključiti kako mi eponimni prvijenac kultne yu-rock grupe Time s Dadom Topićem za glavnim mikrofonom, jedno od pionirskih vinilnih izdanja rocka pokojne države i već kao takvo izuzetno poglavlje velike glazbene priče, danas ne predstavlja mnogo više od u prašinu obrasle solidnosti. Zapravo, nije mi toliko neugodno, koliko se uvijek trebam opravdavati i objašnjavati…
"Time", osim što je u startu čvrsto postavljen u svoje vrijeme i što mu je to svojedobno bio i velik plus, i svakom svojom notom zvuči baš točno kao nešto svoga godišta, što samo po sebi ne bi predstavljalo, naravno, ništa loše da pritom zvuči dobro isključivo ako ga slušamo u okvirima domaće rock-scene. Dolazim time do njegova neospornoga značaja, a s druge strane i do inferiornosti kad se postavi u šire geografsko-kulturne okvire. Ukratko – u pitanju je jedno od najznačajnijih albuma hrvatskoga rocka, hrabri proizvod svoga vremena i ekspresija sviračkog entuzijazma i umijeća, no, promatran s veće razdaljine i bez "patriotskih" vizura, tek prosječan prog-rock album kakvih je gomila u prašnjavijem dijelu svake poštene rock-fonoteke.
Kad je početkom sedamdesetih Adolf Topić zvani Dado napustio glasovitu Korni grupu, njegov novi projekt kojeg je načeo zajedno s menadžerom i producentom Vladimirom Mihaljekom bio je hrabro poduzetan potez. Okupivši oko sebe još pet vrsnih i dokazanih rock-glazbenika sa stažom u bendovima poput Robota (gitarist Vedran Božić), BP Convention (basist Mario Mavrin i bubnjar Ratko Divjak), Generalsa (klavijaturist Tihomir Pop Asanović) i Grupe 220 (klavijaturist i flautist Brane Lambert Živković), novi je bend s entuzijazmom uletio u kolažiranje rocka, jazza i receptura hard-rocka i bluesa, nešto uobičajeno u svjetskim okvirima za vrijeme između zenita hipijevštine i uragana punka, no u ambijentu socijalističke Jugoslavije i ne toliko očekivano ni dobrodošlo. Njihova međusobna kemija i autorsko-izvođački proplamsaj Dade Topića kao frontmena i autorske figure benda doveo je do ploče koja se doima kao jedan plodonosni jamming (pjesme su snimljene u svega nekoliko dana), ali i uredni, gotovo konceptualni album. Upravo ta razigrana svirka i nadahnuta Topićeva vokalna izvedba aduti su materijala koji prvenstveno tako krpaju sve rupe u tekstovima.
Rokerska "Istina mašina", rasna balada "Pjesma no. 3" i epska "Za koji život treba da se rodim" kao vrhunci albuma sjajni su dokumenti vremena, no zezancija "Hegedupa upa", pa i "Kralj alkohol" teško da danas mogu zaintrigirati ikoga. U enciklopedijskim ili općenito retrovizorskim koordinatama rock-tekovina bivše države (ili, kako zgodno neki novi "geografi" običavaju reći, "ovih prostora" ili, još gore, "regiona") sve to je sasvim dovoljno za kultni status, što je pak više nego dovoljno opravdanje za obljetničarsko reizdanje. No, album sam po sebi, kao što na početku rekoh, nema toliku snagu i kvalitetu kojom je zračio u svoje vrijeme te mi se čini da, sukladno svim navedenim okolnostima, i pozitivnim i negativnim, zaslužuje daleko luksuznije, "deblje" izdanje koje bi za dodatak imalo makar singlove iz toga vremena poput "Život moj" ili "Makedonija", ako ne i cijeli dodatni disk i knjigu.
Toni Matošin
/
