Beacon

Review

Kako to jednostavno biva u adolescentskoj dobi, bendovi nastaju kroz poznanstava iz škole, kvarta ili slučajno odete na parti kod frenda i tamo se upoznate s nekim tko je apsolutno na vašoj valnoj duljini što se glazbe tiče i umjesto da flertujete s djevojkama vi, uz pivu, do kraja tuluma raspravljate da li je bolji Stratocaster, Telecaster ili možda Les Paul? Po istom scenariju možemo ispričati priču o nastanku Sjeverno Irskog indie - rock benda Two Door Cinema Club.

Bend Two Door Cinema Club osnovan je 2007. u sastavu Alex Trimble, Sam Halliday, Kevin Baird. Inače Trimble i Halliday su bili školski kolege dok su Bairda upoznali na partiju dok je flertovao s djevojkom koju su dvojica školskih kolega poznavala. Ubrzo je trojka šesnaestogodišnjaka osnovala svoj prvi bend Life Without Rory u koji je još bio uključen Patrick Thompson kao bubnjar. Bend je izdao par demo uradaka i ubrzo se raspao a Trimble, Halliday i Baird su osnovali Two Door ali ovaj put u postavi bez bubnjara.

Prvi album Tourist History izdali su 26. veljače 2010. godine i tu, ustvari, počinje zanimljiviji dio priče o Two Door Cinema Clubu. Tourist History je osvojio irsku Choice Music Prize nagradu za album godine a Two Door su osvojili kritiku i slušatelje. The Times je prvi uradak mlade trojke opisao kao skup kratkih, uzbudljivih i eksplozivnih indie – rock pjesama. Zaista, ako malo bolje promislim ni jedna njhova stvar ne prelazi četiri minute, dečki su jednostavno uzeli trominutni standard, barem na prvom albumu. Što se nagrada tiče, zaboravio sam da je trio Trimble, Halliday

i Baird zauzeo peto mjesto na US Billboard Heatseekers Albums ljestvici. Ni tu lijepe stvari za bend ne prestaju, frontman Alex Trimble je dobio gažu ni manje ni više nego na otvorenju Olimpijskih igara, priča kao iz bajke sve do drugog albuma.

Beacon, drugi studijski album, objavljen je 31. kolovoza, prvi singl, od ukupno dva, Sleep Alone objavljen je skoro mjesec i pol ranije, 20. srpnja ove godine dok je 23. studeni rezerviran za puštanje drugog singla. To što su im Sleep Alone i Sun jedini singlovi ne mogu nikako oprostiti jer mjesta ima za još jedan singl, po mom osobnom izboru bila bi to druga pjesma s albuma, Next Year.

Iako je album skoro sekundu nakon izdavanja osvanuo na prvom mjestu Irish Albums Chart i drugom na UK Albums Chart kritika ih ovaj put nije mazila.

Ne padam na kliše o prokletstvu drugog albuma, znam, teško je poslije predobrog prvog albuma ponoviti uspijeh ili čak snimiti još bolji album, međutim kada bi tako bilo kvaliteta svakog sljedećeg albuma rasla bi geometrijskom progresijom, samo što mislim da se u povijesti glazbe takav slučaj još nije dogodio.

Dečki su snimili solidan četrdesetominutni album sastavljen od jedanaest pjesama s, opet, zlatnim standardom od oko tri minute po pjesmi, iz popisa iskače jedino Next Year, prva stvar na albumu koja je malo pregazila četiri minute. Album je producirao irski producent kojeg svi traže, Jacknife Lee, koji je surađivao s U2, REM, The Hives naravno i sa mnogim drugim bendovima. Sasvim normalno da je pod njegovom paskom produkcija albuma na svjetskoj razini a i sama činjenica da je proces produkcije prošao kroz Jacknifove prste osigurat će albumu komercijalnu isplatljivost ako ništa drugo onda u inat kritičarima. Zaista Jacknife je donio novi zvuk bendu. Najviše me je razveselila Afrička gitara na The World Is Watching, jer sam se u zadnje vrijeme navukao na Zapadno afrički način, koji mi doduše u slobodno vrijeme zadaje muke ali mi je zato tu sedmu stvar na albumu napravio nevjerojatnom i podario mi tri i pol minute raja za ušne bubnjiće. Dobra je i peta, Someday, s pojačanim bubnjevima koji će vrlo lako uzrokovati da sasvim nesvjesno počnete prstima kuckati po bilo čemu što vam se u tom trenutku nađe u blizini, vjerujte pričam iz vlastitog iskustva u čekaonici doma zdravlja gdje sam, sa slušalicama na ušima, to shvatio tek po čudnim pogledima ostalih pacijenata. Najzanimljiviju priču o svom nastanku, navedenu od samog Trimblea ima prvi singl s albuma Sleep Alone. Frontmen grupe navodi kako je zbog turneje, čestih koncerta i neredovitog spavanja počeo patiti od nesanice. Ubrzo je lijek našao u smiješnim cigarettama. Dečko se malo navukao i spominje kako je nakon određenog vremena počeo sanjati više nego čudne snove, snove koji su na kraju i doveli do toga da napiše Sleep Alone. Da li je priča zaista istinita ili je samo način privlačenja pubertetske publike? Oh, kako je danas popularno publici pričati o uživanju marihuane i to je baš kul, meni malo bezvezezan način skupljanja simpatija među mlađom publikom. Znam samo da uz ritam mašinu s početka spomenute stvari sigurno ni ja nebi zaspao ali naravno da singl Sleep Alone nije napisan s tom namjerom i zaista opravdava status singla ma koliko ja bio bez sna. Druga stvar albuma, koju sam malo iznad u tekstu naveo kao osobnog kandidata za treći singl, Next Year je dio osjećaja Trimbleove otuđenosti. Ok, ovdje on obećaje da će biti doma sljedeće godine ali se nekako kroz cijeli album provlači ta nit alijenacije. Doslovno stoji u Settle, osmici na CD-u, gdje Alex piše da se ne želi više osjećati usamljeno kada stigne kući. Dovoljno da opet spomenem kritiku koja je i ovdje našla materijala za koje slovo u magazinima za koje pišu. Po njima, album je mračan što ga bitno razlikuje od Tourist History koji je prštao od pozitive. Meni je savršeno razumljivo da osoba koja je stalno na turnejama, koja svaki put spava u drugom mjestu može osjetiti takav osjećaj, ako je ta osoba pri tome i tekstopisac, sasvim je logično da svoje emocije pretoči u stihove.

Sve u svemu možda je naziv Beacon i prikladan za drugi album Two Doorsa, također mogao bi biti prikladan i za druge po redu, albume svih ostalih bendova koji su se našli ili će se naći u situaciji poput Two Door Cinema Cluba. Iako su momci učvrstili svoj zvuk i definitivno uvrstili svoje ime na listu bendova s kojima sigurno treba računati u budućnosti ipak je vidljivo da se još pomalo traže možda zato Beacon ili na hrvatskom svjetionik i nije slučajno odabran naslov. Možda je upravo sinonim za ukazivanje na pravi put za kojim simpatični indie trojac žudi. Ne sumnjam da će Two Door Cinema Club naći pravi put. Drugi im je album tek!

Goran Božić