Review
Nakon što su 2003. Tindersticksi izdali svoj šesti studijski album “Waiting for the Moon”, Stuart Staples je krenuo u solo i producentske vode, članovi benda su počeli odlaziti i činilo se da će to biti zadnje što ćemo od njih čuti. No, vratili su se pet godina kasnije u nešto promijenjenom sastavu, s potpisima za kanadski Constellation i odličnim povratničkim albumom “The Hungry Saw”. Ako je to možda i mogla biti slučajnost, “Falling Down a Mountain” i sada “The Something Rain” definitivno dokazuju da su Tindersticksi ne samo preživjeli već i da ulaze u novo malo zlatno doba svoje karijere, iako se činilo da je takva mogućnost godinama iza njih.
Nema gubljenja vremena od samog početka – album otvara 9-minutna “Chocolate”, recitatorska narativa preko ključajućeg instrumentalnog vrtloga, tip pjesme koji spada u jednu od specijalnosti Tindersticksa koje nismo čuli godinama. Mogla bi lako biti i jedna od najboljih dosad – takve epske tragikomedije se ne bi posramili ni stari Grci, i ima da vam podigne obje obrve. Počinje lagano i nevino, brilljantno detaljnim opisom rutinskog sumornog radnog engleskog dana u nekom prosječnom sumornom engleskom gradu, uz blage, gotovo opuštajuće tonove. Stvari se zakuhavaju kad se naš protagonist seli u svoj lokalni pub na standardnih par pivica s biljarom, koje se u par poteza pretvaraju u susret sa sudbinom i savršeni date sa femme fatale iz njegovih mokrih snova, koja se čak slaže s njim i u tome koji je nabolji Bond film. Instrumenti divljaju kako se večer približava svom klimaksu:
“She had a few lamps here and there were some candles. She made us proper hot chocolate, not the instant shit you get from the machine. She had Fox's biscuits and a small bottle of Cointreau, too. The end of a perfect day. The taste of chocolate, cigarette, and orange liqueur made it even seem better. I undid her tartan miniskirt, pulled off her black wool tights, my lips moved up her legs…”
I onda, BUM! WTF! Neću vam reći što, valjat ćete se od smijeha iako se radi o totalnoj vrištećoj agoniji, sve do samoga kraja, koji je brutalna, kristalno čista i sažeta, razarajuća ekspresija usamljenosti ovih modernih vremena:
"Shit!" I said, "I was never a breast man, anyway..."
Za ostatak ploče Tindersticksi se vraćaju svom prepoznatljivom zadimljenom, kabaretskom, melankoličnom, hipnotizirajućem soul-jazzy popu, koji je istovremeno barokno raskošan uz instrumentarij ravan big bandu, koliko i elegantan, porculanski delikatan i filigranski ispleten poput fine paukove mreže. Ovoga puta maksimalni efekt izvlače iz orgulja, glockenspiela i pratećih ženskih vokala koji su savršena protuteža proganjajućem, ekspresivnom, dubokom baritonu Stuarta Staplesa, koji je trademark Tindersticksa koliko i njihov jedinstveni glazbeni svijet. To najviše dolazi do izražaja u predivnim “Show Me Everything” i “This Fire of Autumn”, koje uspostavljaju i glavnu tematsku preokupaciju albuma:
“Show me everything we can’t afford,
everything we could’ve had,
everything that belongs to us…”,
kaže Stuart, i ne znate obraća li se svojim ljubavnicama, sivim pokvarenim ekonomsko-političkim eminencijama koje upravljaju našim životima kao u lutkarskim predstavama, svim prokletim propuštenim prilikama ili svemu tome istovremeno. No, jedno je savršeno jasno – kao većina normalnih ljudi, ne boji se one karmičke “sve se vraća, sve se plaća”, nego umire od straha da u toj narodnoj mudrosti nema ama baš ni trunčice istine. Ta se nit provlači i kroz paralizirajući vrtlog ljubavi, žudnje i hormona u briljantnoj “Frozen”, koja je najveće iznenađenje albuma, malo remek-djelo sama za sebe i dokaz da Tindersticksi još uvijek mogu snimiti pjesmu koja nije ni približno slična ama baš nijednoj iz njihove sad već ogromne diskografije – sa svojim sintetičkim beatom, elektronskom ornamentikom, echo efektima i frakturiranim trubama zvuči kao da je Tinderstickse netko najprije raštimao a onda još i remiksirao. Kao i mnogo puta prije, Stuart Staples me ovdje podsjetio na Morrisseya - iako su izabrali potpuno različite celofane u koje će umotati svoju poeziju, obojica znaju kako potpuno ubiti sterilne floskule i klišeje kojima se mnogi razbacuju, iskomplicirati stvari tako da gotovo zastrašujuće sliče stvarnom životu i obojica zvuče kao da nikad nisu doživjeli trenutak čiste sreće. Nisam to nikad popušila kod Morrisseya, pa tako ni ovdje – zna se da najbolja umjetnost dolazi iz trenutaka patnje, možda i zbog toga što sretan čovjek nema vremena za ništa drugo osim biti sretan.
Zato, ako uhvatite ovaj album u ruke, spremite se na mnogo sati kasnonoćne introspekcije, sa samo pokojom, rijetkom, ali zato i toliko vrijednom zračicom svjetlosti koja se probija kroz maglovite, zavodljive, neizlječivo romantične krajolike Tindersticksa. Da već ne postoje, trebalo bi ih izmisliti.
Danaja Glavičić
« Falling Down a Mountain 
