Review
.. kuc-kuc, čulo se kako netko kuca na debela skupocjena vrata od kvalitetnog švedskog drva sa velikim, krasopisom urezbarenim slovima "RS". Nitko nije odgovarao. Dotični je na svoju volju ušao u dobro poznatu mu, vječno zadimljenu prostoriju i ugledao svoje kolege kako nezainteresirano prebiru po svojim instrumentima i uživaju u omiljenim im energetskim pićima, alkoholu. Počeo je nervozno šetati po sobi gore-dolje vidno uzrujan, no dečki nisu reagirali. Napokon je sjeo u udobnu fotelju s leopardovim uzorkom i počeo plakati. Na to se začuo glas njegovog vjernog kolege i prijatelja Keitha: Mick, Mick smiri se, veliki si dečko, nije vrijeme za plakanje.. evo ti, potegni malo iz moje boce da se smiriš.. Mick odgovara: Neću Keith, nije mi do cuge.. a dobro daj guc.. dva. Mick je dobro potegnuo iz boce, čak i više od obećanih dva guca. Malo se umirio, prestao jecati i znatiželjno pogledao u Keitha, a ovaj mu odgovori: ma sad malo testiram rum, počeo sam sa uživljavanjem u ulogu za novi nastavak pirata s kariba, nebi ja al poso je poso.. ma pusti to, reci što je bilo?
Mick mu odgovori: ma uzrujao sam se kad sam čuo album od nekih vampirskih klinaca, uništavaju naš stari dobri rock´n´roll Keith, ne znam što učiniti, mislio sam da su oni strokesi najgore što se može dogoditi rocku, ali sad i ovi pokušavaju obmanuti svijet sa nekakvim indijanskim rockom, pogledaj kako izgledaju, što sviraju, to ne može biti istina Keith!. Opet je neutješno briznuo u plač, a Keith ga je obgrlio svojim dugim koščatim rukama i pokušao ga uvjeriti da će sve biti u redu. Potom se začu glas iz kutka sobe koji dolazi od još jednog člana njihove družine Ronnia: dečki, oni ne uništavaju rock, oni ga obogaćuju, kao što smo ga mi obogatili.. nekoć su i nama govorili da smo vražje sjeme, da kvarimo glazbu i mladež samo zato što smo voljeli malo buke i nismo nedjeljom išli u crkvu.. a ipak smo voljeli glazbu, i nismo odustajali Mick ga je pomno slušao, iako su članovi benda slabo razgovarali s njim u posljednje vrijeme jer su mislili da je od teške rastave počeo gubiti razum, pogotovo zato što je već tjedan dana bio trijezan, ali u ovom se trenutku svima učinilo da Ronnie govori razumno, nastavio je: .. ostarili smo pa se bojimo novih vremena, ali moramo prepustiti svoje dijete rock´n´roll svijetu i vremenu i nadati se da će ga ono učiniti boljim. Zadovoljno onim što čuje mickovo lice i dobro poznate, vječno napućene usne polagano su oblikovale lagani smješak iako mu nije bilo drago kada ih je Ronnie nazvao starcima, ali to mu se može oprostiti. Keith i Mick su se složili s tim i shvatili da Charlie nije rekao ni riječi. Mick ga je upitao: Charlie što misliš ti o svemu tome? ovaj se trzne kao iz sna i pomalo zbunjeno odgovori: mislim da Dave Grohl nije jedini bubnjar koji ima potencijala za frontmensku karijeru, što kažete?..
Mnogo je pristaša teorije da je pravi rock umro, druga struja pak smatra da je uskrsnuo, evoluirao, kako kome već paše. Ovu priču posvećujem mojim prijateljima i kolegama, a i drugom mnogobrojnom puku koji uzroke te okrutne dijagnoze pronalaze između ostalog i u zvuku koji stvara skupina koja je ujedno i predmet ove recenzije.
2000- te, desetljeće indie rocka, tome su svoj doprinos dali i dečki koji su svoju skupinu nazvali Vampire Weekend. Moram priznati da sam i sam imao poveću dozu predrasuda čim sam čuo ime benda, zamišljao sam nekakav nordijski metal bend ili čak tinejdžerski alternative rock Twilight saga bend (bez uvrede štovateljima nevedenih) da bih na kraju saznao da je ime preuzeto iz Ezrinog projektnog filma koji se svidio svim članovima benda. Istina, dečki iz Vamp Weekenda naoko stvarno bodu u oko rock svijeta, članovi su imućnih obitelji, stekli su ili još uvijek stječu dosta visoko obrazovanje što se vidi i u njihovoj glazbi, sušta suprotnost ekscesima, porocima i provodima uvijek spremnih rock legendi. Svojim debitantskim albumom su prezentirali svoju glazbu, u kojoj kombiniraju razne glazbene smjerove, moglo bi se reći glazbene kulture, jer pod znakom današnjeg indie rocka isporučuju nam afričku glazbu, irsku i sve elemente koje su upijali tijekom svog obrazovanja. Svojim albumom predstavljaju vrlo kvalitetnu sekciju jednostavnih, veselih, "catchy" ritmova sa hitoidnim pop refrenima. Singlovi koji su predstavili album i koji su pritom postigli najzapaženiji uspjeh "Cape cod kwassa kwassa" i "A-punk" reprezentativni su primjerci koji su stvorili ovaj bend, osvojivši na prvo slušanje mnogobrojnu publiku nakon što su postavljeni na jedan internetski blog. U tim je pjesmama skrivena dobitna formula čiji neuobičajeni ritmovi i zarazna melodija iskaču kao glavna odlika i vodilja cijelog ovog albuma. Počevši od uvodne "Mansard roof" I "Oxford comma" koje razigranim gitarama i udaraljkama upotrijebljenim kao u matičnoj "A punk" stvaraju osjećaj mladenačke bezbrižnosti i općenito vesele atmosfere, preko već spomenute afričkom tradicijom prožete "Cape cod kwassa kwassa" gdje se nastavljaju veseli tonovi i igra melodija i glasova. U neobično naslovljenoj "M79" primjetni su i elementi klasike u okviru gudača i davno zaboravljenog cembala kojemu daju jednu opuštajuću i svježu notu. Nadalje skladbe "Campus" I "Bryn" vraćaju se razigranosti sličnoj onoj u uvodnim stvarima gdje Ezra Koenig svojim glasovnim sposobnostima potiče igru i nosi melodiju. Slijedi "One" istaknutog refrena u kojem se izvikuje "Blake's gotta new face" dobila je već kultni status, a nosi ju ritmični synth zvuk. "I stand corrected" pokazuje da se dobro snalaze i u malo ozbiljnijoj tematici izvan zaljubljivih studentskih okvira gdje nagovješćuju da u budućnosti možemo očekivati još zrelijih skladbi na pragu ove dugometražne iznimke u okviru ovog albuma. Album zatvara malo mirnija "Walcott" sa naglašenijom klavirskom dionicom i "Kids don't stand a chance" u koju su upakirali sva dosad već spomenuta rješenja i uz brojne instrumente još jednom dokazali svoju originalnost. Sve u svemu, album u cjelini opravdao je sva očekivanja, zabavan je, originalan, ritmičan, ljudi se uz njega mogu opustiti, probuditi lijepe osjećaje, pozitivno raspoloženje, čuti jako kvalitetnu kombinaciju glazbe koja će ih osvojiti (ili odbiti) na prvu. Velika većina bend će gledati kroz oči gore navedenih (čija je sličnost sa stvarnim osobama sasvim slučajna) bacat će ga po raznim žanrovima, ali potrebno je spomenuti da su rock elementi sadržani u cjelokupnom radu benda i da je rock temelj i ovog albuma tako da je najbolje dati mu etiketu nezavisnog rock ostvarenja. Pred Ezrom i ekipom je još puno eksperimentiranja i prema ovom albumu smiješi im se velika karijera jer vjerujem da će potencijal koji imaju dobro znati iskoristiti.
Dejan Sladović
/
