facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #

Data

Released Lipanj 2014
Format Albumi
Vrsta Alternative rock / Blues rock / Alternative/Indie Rock / Country-Rock
Dodano Srijeda, 24 Rujan 2014
Žanr Rock
Length 39:14
Broj diskova 1
Edition date Lipanj 2014
Država Europe
Etiketa Third Man Records / XL Recordings / Columbia
Catalog Number XLCD 645
Edition details Datum objave: 10.06. 2014. Produkcija: Jack White. Snimano: 2012. - 2014.
Tags

Review

Ono što ću uvijek cijeniti kod Jacka Whitea njegova je sposobnost održavanja neozbiljnosti u svim formama i stadijima svoga naoko vrlo ozbiljnog glazbenog opusa. Još od nenadmašnih The White Stripes s kojima je, tek potpomognut negdašnjom suprugom Meg za bubnjevima, protresao prvo desetljeće novoga milenija, pa preko projekata The Racounters i posebno efektno The Dead Weather, njegov je gitaristički rukopis, odgojen na bluesu Blind Willieja McTella i bluesom inficiranom hard-rocku Led Zeppelina, brusio svoje oštrice a da pritom nije gubio na osjećaju za dobar provod, zezanciju i avanturizam. Ni kad se nedavno odlučio glazbu napokon potpisivati isključivo svojim imenom, oslobodivši se i imperativa stalnog benda, White nije zabrijao na manirizam niti se prestao zabavljati u onom što tako dobro radi.

"Lazaretto", čije su pjesme nastajale praktički odmah po izlasku solo-prvijenca "Blunderbuss", donosi tako poprilično rastresit materijal, opet, naravno, na temeljcu spravljenom od bluesa i folka. Whiteovo znanje pritom je neporecivo, baš kao što su njegove gitare zrelije, ali jednako reske i nestašne. Kad pristupa svojim bluzerskim uzorima i počelima, on ne pametuje - baš kao što nije ni ikada ranije - ne drži lekcije niti gradi pretenciozne glazbene kule. Istodobno, njegova iščitavanja nisu ni svojevrsna dekonstrukcija bluesa i rocka, kao što bi se to moglo reći, primjerice, za Grinderman, već prije vrlo osobna rekonstrukcija nakon dječji znatiželjnog otvaranja škrinje sa sirovim dijelovima i krhotinama.

Koliko je album uistinu ono što mu naslov sugerira, dakle, svojevrsna karantena za "bolesti" ili "oboljele" skupljene negdje uz put, a koliko tek odraz Whiteova grebanja po glazbeno-jezičnim iskopinama (uostalom, i "Blunderbuss" svoj naziv duguje daljoj prošlosti, konkretno vrsti puške iz 18. stoljeća) ostaje nevažno, ali vrlo spretno uporabljeno - od trenutka kad priča krene sa simpatičnom konvencijom "Three Women", koja postupno preraste u neku vrstu novoga tradicionalizma, jasno je samo da ništa nije sigurno niti posve... pa, jasno. Dok na podlozi legendarnog blues-propovjednika Blind Willieja McTella pjeva I got three women: red, blond and brunette, White samouvjereno gradi novi izdanak vlastite poetike. A to što odbija prihvatiti ograničenja - bilo žanrovska, bilo tehnička - dopušta mu da u naslovnoj pjesmi što slijedi odmah potom zareže tipično svojom gitarom čak po hip hop miljeu. I to zvuči - sjajno! A odmah potom, nakon svih sukoba i sljubljivanja gitara, orgulja i barski uštimanog glasovira, violina otvara folk gotovo ruralnog ugođaja "Temporary Ground" - sve u skladnom neskladu, baš po mjeri i viziji tradicionalista koji to nije, kakav je Jack White.

Da, dok uporno razgrće i premeće glazbenu ostavštinu svojih uzora, ali i cijele američke baštine, gradeći na njoj svoj jezik na raskoraku od tradicije do sadašnjosti s migom prema bezvremenosti, White ne robuje zadanim obrascima ili bilo kakvim nepisanim pravilima igre, pritom ne robujući ni onom čemu vrlo često robuju upravo najgrlatiji "progresivci" i stjegonoše "umjetničkih sloboda" - antikonvencionalizmu koji je samom sebi svrha. Zato, koliko mu god neki lijepili etiketu čak konzervativca (posebno je smiješno takvo etiketiranje nakon, primjerice, nekih njegovih izjava u kojima je dao prednost komplementarnosti pred jednakosti spolova, a istovremeno govorimo o čovjeku koji je preuzeo ženino prezime), on takva samodopadna ladičarenja dežurnih "pravednika" razbija samim svojim radom i metodama. I onom na početku spomenutom stalnom neozbiljnošću kojom bježi od pretencionizma i stalno obnavlja svoj pametni, uvijek uzbudljiv iskaz.

Ondje gdje "Lazaretto" ipak posustaje drugi je dio albuma, gdje se početni zamah polagano razvodnjuje manje uzbudljivim mada i dalje intrigantnim skladbama. Nema među tim pjesmama pravog pandana prethodno spomenutima niti dovoljno histeričnog odgovora na furiozni instrumental "High Ball Stepper", pa ni fluidnog razarača koji bi dao "Just One Drink" u kojoj prevrće stihove još jednoga uzora Howlin' Wolfa, ili razlivenoj "Would You Fight for My Love?" konkretniji produžetak. Ipak, daleko od toga da su jezičava "Entitlement", koju bi se dalo iščitavati s više strana, ili naglo ispušteni lanac "That Black Bat Licorice" dosadne ili loše. Whiteov albumski složenac (i sam je više puta naveo da ne slaže pjesme po nekakvom ključu, ni stilskom ni idejnom) jednostavno je iz početne siline sletio u nešto umivenije vode ili tek sigurnije mjesto za doček na noge. Završna balada iznesena glasovirom najjasnije podcrtava takav odabir završnice priče, ali i snažan, "načitan" autorski gard. Iz svega, dakle, proizlazi, da je "Lazaretto" možda čak najdorečeniji Whiteov uradak nakon umirovljenja The White Stripes. Nešto što bih svojedobno istim riječima potpisao za prethodni album.

 

Toni Matošin

Hits 793
Blunderbuss « Blunderbuss Jack White Albumi Kronologija Boarding House Reach » Boarding House Reach

Posljednje recenzirano - Jazz

Posljednje recenzirano - 42