Review
Uvod u ovaj osvrt na box-set "Goin' 50" mogao bi izgledati ovako: "Bradonje iz Teksasa su još uvijek tu s nama i obilježavaju svojih 50 godina na svjetskoj rock n' blues sceni." Ima li tu neke simbolike?
Naravno da ima! Vjerojatno su se mnogi nominirali za pisanje teksta oko ovog izdanja, ali kao provjereni fan ovog nadasve poznatog trija iz Teksasa, jednostavno nisam mogao dozvoliti da netko drugi piše o tko zna kojem po redu kompilacijskom albumu ove legendarne trojke. Ipak su to moji osobni favoriti, bend iz moje mladosti. Naravno, bez uvrede i omalovažavanja bilo koga.
Priča o ovom legendarnom bendu ide od zlatnih godina rocka od 1970. Oni su oduvijek bili sinonim za pravi rock zvuk. Oni su bili ti koji su stvarali onaj poznati zvuk texas-bluesa, koji krasi čistoća zvuka koju proizvode gitara, bas i bubnjevi, čvrst i energičan zvuk, koji tjera "dlake na juriš". "One and Only' ZZ Top.
Na tri CD-a imamo prigode čuti ovogodišnji "remaster" njihovih ponajboljih pjesama, koje se samo nižu i zapravo slušatelju jednostavno ne daju da predahne. Non-stop "drmanje, peračija" rock, boogie, blues samo se nižu, slažu i izmjenjuju. Uopće nije upitno koliko puta sam do sada pojedine pjesme čuo i u kojim i kakvim verzijama, bitno je da one i dan danas, nakon punih 10, 20, 30, 40 i 50 godina imaju taj svoj štih, poticajnu energiju i snagu. I da, i dan danas kada čujem "La Grange", "Tush", "Waitin' For The Bus", "Jesus Just Left Chicago", "Heard It On The X", "Beer Drinkers & Hell Raisers", "Just Got Paid" i mnoge druge moje srce je veliko, veselo i nevjerojatno ushićeno. Za to je "kriva" isključivo njihova glazba. Zanimljivo, upravo na ovoj trostrukoj kompilaciji nema "Just Got Paid" , već nam se nudi "Gotta Get Paid".
50 pjesama, za svaku godinu po jedna... prava je to brojka, koja itekako direktno daje presjek njihove karijere. Slušajući kako još uvijek zvuče snažno, uigrano, dojmljivo i zanimljivo uživo, morate se zapitati ima li tu kraja.
Od najvažnijih dana kada se formirala moja glazbena opredijeljenost i zanimanje, ZZ Top bili su važan čimbenik formiranja moje glazbene sklonosti. U vrijeme dok su našim gradom u disko klubu svakog petka, subote i nedjelje odzvanjali udarni rock rifovi a ne zvuci novokomponiranih šund "uspješnica" u izvedbi raznih Ceca, Seka, Maca i čega sve ne, e tada su i ZZ Top svakako dali svoj obol i doprinos u formiranju životnog stila i glazbenog ukusa. Neki to čak zovu amerikaniziranjem, ma baš me zaboli… Uvijek sam za takvu vrstu glazbe, za rock nego za ovu "ljigu", koja se doslovno infiltrirala u svaku poru bilo kojeg našeg društvenog sloja. Ono što je bitno da osobno, nikada nisam dao da mi ta '‘kuruza‘' prismrdi u moju privatnost. Eto, i ZZ Top koristim da se borim protiv ove pošasti. Mnogi će reći, to smo već puno puta čuli, neki i vidjeli; da, dragi moji, ali pred vama je ZZ Top, koji će vas uvijek oraspoložiti, zabaviti i u nekim pjesmama i njihovim nadahnutim izvedbama oduševiti.
Billy F. Gibbons (gitara), Dusty Hill (bas) i Frank Beard (bubnjevi) u naša srca unose samo radost i dobro raspoloženje, no ono što je posebnost to su njihovi koncerti (na kojima sam bio i osobno nekoliko puta). Njihov zvjezdani status teško da se može poreći, oni to koriste da ga još malo pojačaju svojim pristupom, scenskim nastupom i ikonografijom. Nema tu puno filozofije, samo rif, čvrsta ritam sekcija i hrapavi vokal. Da, štovani čitatelju, to su ZZ Top, koji i kad sviraju "samo" sat i dvadeset minuta "odpraše" udarnički ali istovremeno to prezentira sav njihov iskustveni i verzirani scenski program.
Ova kompilacija zaista ima odličnu 'opremu' i bonus dodatke. Zvuk je besprijekoran a sam štih na ovoj kompilaciji jednostavno ima posebnu draž i ugođaj. Možda baš zato mi je tako dobro "legao."
50 pjesama uz raskošni "packing" daje jedno izdanje za koje uopće ne treba dvojiti, već ga jednostavno treba nabaviti tako da nam s vremena na vrijeme služi kao revitalizirajući lijek ili sredstvo, koje će nam uvijek biti relevantan dokaz zašto svi volimo ovaj texas-rock-blues. Tko mi ne vjeruje, neka slobodno posluša samo, primjerice, live snimke "Waitin For The Bus" i "Jesus Just Left Chicago" (obje sa "Live From Nashville") Nekada bih skočio i povikao: super! odlično! fascinantno! No, danas se samo nasmijem i počnem gladiti bradu: ma da, to je to!
ZAKLJUČAK:
Dovoljno je samo čuti kako nas Billy F. Gibbons svojom gitarom uvodi u neki "low down & dirty blues", odnosno, u neku raspaljivu rock stvar ili pak raspojasani i prpošni boogie. Tada se sve mora pokrenuti u tijelu onoga tko to sluša. Ma ipak su oni "One and Only" ZZ Top.
Mladen Loncar - Mike
