Intervjui

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

zk

Uoči sutrašnjeg koncerta Zdenke Kovačiček i Greenhouse Blues Banda na 14. Culture Shock Festivalu u križevačkom Klubu kulture, razgovarali smo s legendarnom pjevačicom koja je nedavno proslavila 74. rođendan i 60. godišnjicu karijere.

Otkud crpite energiju za redovite nastupe?

Iz te velike ljubavi prema glazbi. Ja sam već s 5 godina išla u kazalište. Mama me je upisala u pionirsko kazalište, tamo sam pjevala, glumila i plesala. Pratila sam predstave u HNK, bila sam strašno aktivno dijete, išla u glazbenu školu, učila instrument, harmoniku u to vrijeme i jako me zanimala scena. Ja sam s 5 godina rekla da ću biti na sceni cijeli život. U našem sam dvorištu imala predstave i koncerte za susjede. Svirala sam harmoniku i pjevala, tako da je već evo s 5 godina bilo odlučeno da ću se baviti ili glumom ili pjevanjem ili kazalištem, to još tada nisam odlučila, ali sam s 13 godina profesionalno počela kad sam nastupila kao član dua Hani u varijetetu na Prvom pljesku, gdje je duo Hani pobijedio i postao nekakav simbol grada Zagreba. Zvali su nas Zagrebački vrapci. Poznata je ona naša pjesmica „U pola dva“, tako da me je taj moj pjevački početak obilježio i zapravo usmjerio za cijeli život. Iako sam se tijekom života bavila i glumom i kazalištem, ali ja sam pjevala, postala sam vokal, vokalistica.

Poznati ste po tome da jednako sjajno izvodite blues, rock, jazz, soul, funk, gospel, pop… Isto tako, puno i odmalena ste glumili po kazalištima, uglavnom u mjuziklima. Osobno, preferirate li nešto od toga?

Čovjek uvijek, pogotovo ja, uvijek žalim za nečim što nisam učinila. Jarci su takvi nekakvi sentimentalni. Žao mi je što nisam upisala kazališnu akademiju jer bih onda imala neku sigurnost kao član nekog kazališta, pogotovo u današnje vrijeme kad ima puno manje nastupa, kad ne možeš baš tako jednostavno organizirati veliki koncert ili turneju. Kao vanjski sam suradnik surađivala na nekim mjuziklima, no možda bih se bolje osjećala da sam profesionalna glumica, jer ovako sam zapravo amater, što nije lijepo čuti, ali koji puta su amateri zapravo talentiraniji od profesionalaca. To ljuti profesionalce, ali talent je talent. I u Americi ti možeš postati najveća zvijezda, i filmska i kazališna, bez ikakve škole i profesionalnog obrazovanja. To jedino žalim. Međutim, pjevanje je to koje je mene obilježilo i pratilo cijeli život i bez toga ne bih mogla. Bez glume sam ipak mogla jer postojala su neka razdoblja kad uopće ništa nisam radila u kazalištu, tako da mislim da je pjevanje to što čini moj život.

1970-ih godina nastupali ste po jugoslavenskim festivalima koji su tada imali visoku reputaciju. 1980-ih ste surađivali s Telephone Blues Bandom, koji su nam bili gosti na Culture Shock Festivalu prije dvije godine. Ne znam koliko je mlađoj publici poznato, ali vi ste nastupali i s po nekima pionirom rock’n’rolla, Billom Haleyem te s Kinksima, ali i s velikim domaćim jazz imenima poput Boška Petrovića i Miljenka Prohaske, da ne spominjemo rock sastave poput Timea ili Bijelog dugmeta.

Prvo sam počela na BOOM festivalu koji se održavao po svim velikim gradovima bivše države i koji je bio naš Woodstock, zahvaljujući Vladimiru Mihaljeku. Tamo su stasale neke od tadašnjih poznatih grupa, i Time, i naša hrvatska Nirvana, i Bijelo Dugme. Oni su se tada zvali grupa Jutro i još su bili nepoznati. Tamo je stasala naša rock scena, to su antologijske snimke. Mogu reći da sam nekako počela kao Janis, zato se ja s njom mogu nekako uspoređivati i zato sam i pjevala njezin repertoar s Telephone Blues Bandom. Oni su tada bili grupa Nirvana. Ali na tom BOOM-u, gdje je i nastala naša antologijska „Klik tema br. 1“, bili smo povećani; oni su pozvali neke specijalne goste. Svirali su Vedran Božić i Peco Petej na bubnjevima, imali smo i konge. Tamo je bila veća ekipa, ali sam ja tada i sljedećih godina radila upravo s Nirvanom. To je bio rock trio, zapravo heavy metal. Ja sam počela kao heavy metalka! Valjda je tada u meni bila takva energija koju sam morala izbaciti iz sebe. I tako nastaju značajna djela. To je bilo ’73. godine.

zkProšle godine, tijekom proslave 60. godišnjice karijere, između ostalog, dogodila vam se velika čast s vašom starom pjesmom „Elektra“ koju je Chanel iskoristio za zatvaranje modne revije. I mladi sastav Nipplepeople obradio je vašu pjesmu „Frka“ koja se odmah našla na brojnim top-ljestvicama. Kao da se dogodilo jedno osvješćivanje Zdenke Kovačiček.

1978. godine je izašao taj moj poznati album koji se sad prodaje po cijelom svijetu na LP-u. Za mene su tada pisali i Goran Bregović, Kornelije Kovač, Vlado Delač, Igor Savin. Na tom je albumu i „Elektra“ koju je danas, 40 godina kasnije, uzeo i Karl Lagerfeld za svoju reviju. Tada je nastala i pjesma „Mali crni brat“ od Asanovića, koju je snimila funk grupa Dementronomes. Mladi obnavljaju upravo pjesme iz tog vremena jer su one i tada bile ispred svojeg vremena. To je bio moj početak, meni jako značajan, ali koji tek danas dolazi na pravo mjesto.

Mnogi moji projekti su tada bili ispred vremena. Svojim sam se entuzijazmom posvetila tome da radim nešto što još nitko nije napravio. Tako je nastala „Elektra“. To su bili prvi počeci elektronske glazbe koja je tek sada došla na svoje mjesto. Međutim, to je bio pokušaj, projekt. Mi tada nismo snimili cijeli album, ali je „Elektru“ izdao Croatia Records na jednoj kompilaciji svih tadašnjih snimaka iz bivše države koje su slijedile taj nekakav novi žanr – elektronsku glazbu. I tako ju je pronašao i Lagerfeld, zapravo njegova agentica. Ja još uvijek imam materijala koji nije na pravom mjestu, koji nije otkriven, ali, evo, zato je meni moja karijera produljena zahvaljujući Nipplepeople koji su otkrili „Frku“ iz 1981. godine, koja je isto bila ispred vremena i ja se tome jako veselim. Najveće mi je zadovoljstvo što su mladi otkrili ono što sam ja već tada imala u svojoj glavi.

Možda je to samo moj dojam, ali većinu svoje karijere držali ste se izvan tabloidskih priča i općenito glazbenog i celebrity mainstreama, ali tu ste na sceni, punih 60 godina. Je li to „zakidanje“ ili „blagoslov“ cijena beskompromisnosti u glazbi? I jeste li beskompromisni kad je o glazbi riječ?

Vjerojatno je to tako moralo biti. U glazbenoj povijesti tako se događa. Teško je ako nemaš nekog promotora, menadžera, kojeg ja, može se reći, nikad nisam imala; pravog promotora ili supruga koji bi brinuo o mojoj karijeri. Ja sam se brinula uvijek sama za sebe i zato sam možda čak i malo mijenjala bendove. Npr. grupa Nirvana nikad nije sa mnom snimila album jer su se smatrali instrumentalnom grupom, a ja sam bila samo jedno vrijeme njihov frontman. Zapravo, frontwoman. Ne postoji taj izraz, interesantno. Tako da kad sam prošla to jedno razdoblje s njima, krenula sam dalje. Priklonila sam se jazzu, radila sam s Vanja Lisak Triom, pa smo snimili dva Happy jazz albuma i obišli pola Europe s tim materijalom, koji se danas reizdaje. Za mene je to jako plodno razdoblje, ali za mene osobno, jer ja sam očito tad bila puna energije, puna ideja. Jer sam bila i vani, nakon što se duo Hani raspao. Taj je duo napravio priličnu karijeru. Bile smo na turneji s Billom Haleyem, snimale za njemačku televiziju, radile lude stvari. Život nam se nastavio u brakovima, pa se duo raspao. Ali tamo sam ja puno naučila. U američkim klubovima i američkim bazama po Njemačkoj srela sam prave jazzere, bluesere i soulere. Pjevala sam u klubovima gdje su bili Ray Charles, The Ink Spots i velike, slavne američke grupe. Tamo sam učila i to sam znanje donijela u bivšu državu, uglavnom u Zagreb i u Hrvatsku. Htjela sam to što sam naučila prezentirati svojoj publici u Zagrebu, zato sam jedno vrijeme nastupala s Nirvanom i Telephone blues bandom po klubovima, a onda sam pjevala jazz s Vanjom Lisakom jer sam tamo naučila i pjevati jazz.

Svjesna sam vremena koje se mijenja i vremena koje je došlo. Postoje ti tabloidi i žuta štampa. Ja sam uvijek dozvoljavala malo, koliko je potrebno. Ti si izložen javnosti i moraš joj nešto dati od sebe. Čak svoje intime. Međutim, nisam dozvoljavala previše. Tu sam balansirala. Čak sam se ljutila kad su novinari pretjerali, a oni mogu koji put pretjerati. Bila sam jako ljuta. Čak sam tužila jedan tabloid jer ne dozvoljavam da netko piše neistine i da se miješa u moju najveću intimu. Međutim, to je jako potrebno u današnje vrijeme. No mlade su pjevačice možda previše dozvolile. Zbog brzine karijere koju žele napraviti, one idu u kompromise koje ja ne bih dozvolila i ne bih njima preporučila. Nekad su se više poštovali glazbenici. Imali smo modne kritičare, ali ako je pjevačica na festivalu lijepo odjevena i elegantna, nije ju se odmah proglašavalo modnom ikonom. Nitko nije išao u krajnost s modnim iživljavanjem i prelaženjem u modne cirkuse. Na kraju krajeva, tko ima pravo nekoga proglasiti najbolje odjevenim? To je stvar ukusa. Svaki čovjek ima svoj ukus. Meni moda nikad nije bila važna. Modu može dirigirati samo jedan velikan kao što je Karl Lagerfeld. Osim toga, meni je glazba uvijek bila na prvom mjestu. Tek na drugom mjestu mi je neka vizualizacija mog nastupa. Jako se teško prilagođavam ovom današnjem tabloidnom glamuru, pa ti crveni tepisi… meni je to tlaka svaki put.

Što se glazbe tiče, nikad nisam nikome podilazila i bila sam beskompromisna. Nije mi bilo bitno hoću li preživjeti, hoće li se moji albumi prodavati u visokim nakladama. Čak mi je bio kompliment kad se nisu prodavali. Znači da je to bilo jako ekskluzivno. I to je moj najveći uspjeh. I upravo zahvaljujući tome, vani su otkrili moju glazbu iz onog vremena. Mislim da se ničiji album ne prodaje po cijelom svijetu. Moj se prodaje. I od Gorana Bregovića. I to na hrvatskom jeziku. To mi je veliko zadovoljstvo.

Kad se danas osvrnete, s kim vam je bilo najljepše surađivati i imate li nekih žaljenja što neke suradnje niste nikad ostvarili?

Te suradnje su meni donijele i puno znanja i neku nadogradnju u shvaćanju glazbe i u mojoj namjeri što da odabirem za svoje albume koji, naravno, nikada nisu bili visokih naklada, ali možda mi je to čak bio kompliment, jer kao što kažu, otrov se čuva u malim bočicama. (smijeh)

Pa ni klasika se ne prodaje u visokim nakladama. Mene je uvijek slušala odabrana publika istančanog ukusa, što mi je bilo puno draže. Žalim što mi veliki, naš najveći jazz glazbenik Miljenko Prohaska, koji je na svjetskoj ljestvici vrlo cijenjen, nije napisao album, iako sam ga molila. Jedino mi je napisao „Zbog jedne melodije davne“, ali album nije.  Snimala sam s njim neke vokalize i neke TV emisije jer pretpostavljam da je on mene smatrao jedinom vokalisticom koja može pjevati improvizaciju. Međutim, nije se ostvario taj album i to žalim, ali takav je život…

hdKazališnu ste publiku oduševili kad ste prije 10 godina krenuli igrati u predstavi „S ljubavlju, Janis“ i utjelovili Janis Joplin, te prije 4 godine u predstavi „Ella i Marilyn“ gdje ste igrali i pjevali Ellu Fitzgerald. Za Janis ste jednom rekli da vam je uzor. Ima li još neki izvođač kojem se i danas divite?

Kazalište je ostalo moja velika ljubav, imala sam puno entuzijazma da se nekako ubacim u kazalište. Prvo sam igrala u „Gričkoj vještici“ u Komediji, pa s našim velikim glumcem Krešimirom Zidarićem jedan prekrasan, moderan, avangardni mjuzikl. Kako je on prepoznao u nama amaterima nešto… Osnovao je amatersku kazališnu družinu i napravio predstavu „Obljetnica braka“, gdje ja pjevam neke pjesme iz svojeg repertoara i glumim njegovu ženu, nesuđenu jazz pjevačicu. Jedna fantastična priča. Igrali smo u Vidri pred krcatim gledalištem, uz ovacije publike. Jedan tako veliki glumac želio se s nama povezati i igrati s amaterima. Mora da smo stvarno bili dobri.

Poslije sam utjelovila Janis Joplin jer je ona bila moj uzor. U načinu života, u stavu prema glazbi i životu, razmišljanju, ljubavi, o svemu… Ona je jarac kao i ja i vrlo smo slične u tom davanju sebe u glazbi do kraja. To i ja radim. Ali bez tih nekih poroka. Haha. Ne možeš ne imati poroke, pa nitko nije savršen. Moj najveći porok je zapravo glazba. Zbog glazbe žrtvujem sve živo, i stabilnu obitelj i stabilan život i sve drugo. Ona je bila moj uzor, davala se i izgorjela je od tog bluesa. Dala je svoj život za glazbu. Meni je ipak život drag, pa sam se malo pričuvala. Ali se dajem na svojim koncertima, kao i u životu. Emotivno se dajem do kraja. Tu smo mi jako slične i upravo se to osjeti u njezinoj glazbi koju ja volim pjevati jer tu mogu izbaciti svoju energiju. Ja se izvrištim, isplačem, ispjevam… Zadnji koncert posvećen Janis imali smo oko njezinog rođendana, u siječnju, u Vintage industrial baru. Igla više nije stala koliko je ljudi bilo. Zamolila sam i svoju mlađu kolegicu da pjeva, Valeriju Nikolovsku, jer ja više jednostavno ne mogu pjevati svih 16 njezinih najtežih stvari koje sam pjevala u mjuziklu. Mene je taj mjuzikl koji smo odigrali 80 puta, i još dvije godine kao tribute koncerte, toliko potrošio, mislim da mi je oduzeo jedan dio života, stoga se moram čuvati. I to želim. Ja sam njoj posvetila taj dio svojeg života, dio svoje energije koju imam.  Ostatak čuvam da mogu pjevati do kraja života. Tad sam rekla da je to moj vrhunac, ali nikad ne reci nikad. Nije to bio moj vrhunac, bio je samo jedan od mojih vrhunaca jer već sljedeći projekt je bila Ella Fitzgerald. Ideju mi je dao naš redatelj Lawrence Kiru koji je rekao da ima odličan mjuzikl o Elli Fitzgerald i njezinom druženju s Marilyn Monroe. O toj priči malo ljudi znaju. To je trajalo samo tjedan dana u Los Angelesu, kad je Marilyn omogućila Elli da nastupi u klubu za bijelce. A dotada je Ella prodala već 22 milijuna ploča. Jedna prekrasna priča i dokaz kako je to bilo jedno teško razdoblje. A i Janis je bila borac protiv diskriminacije, borac za ljudska prava. Može se reći da sam to i ja. Ne mogu trpjeti nepravdu prema slabijima, prema nezaštićenima… Stalno nešto vičem, vrištim, protestiram, a pogotovo kad su u pitanju djeca i životinje. U svim sam azilima, svima pomažem, od svojeg koncerta u Lisinskom odvojila sam velik dio prihoda za azile, udomila sam macu i psa, posjećujem životinje u azilu…

Što se čini najrazličitijim u glazbi danas u odnosu na glazbu prije 60 ili 10 godina?

Sve je to jedan žanr, svaki jazz, svi jazz pravci su izrasli iz bluesa. Blues je rođenje, početak jazza. Blues su korijeni svake vrste glazbe. To je duga priča, ali trebalo bi publiku educirati u tom smislu tako da bi publika upoznala same početke, rođenje glazbe. Ja sam se u glazbi razvijala, nadograđivala… Meni je to činilo veliko zadovoljstvo, mogla sam neke svoje ideje realizirati, a uvijek sam voljela raditi nešto što nitko drugi ne radi. Svi drugi su imali naručene pjesme ili su za njih pisali po narudžbi. Oni koji žele prodaju, koji žele biti komercijalniji… Naravno da je svakoj diskografskoj kući bilo u interesu prodati što više albuma i u tom pravcu su angažirali pjevače, izdavali albume. Međutim, mene to nije zanimalo. Nije mi bilo važno hoću li preživjeti od toga što radim, ali zahvaljujući mojim ruskim turnejama, ipak sam preživjela. Rusija me tih godina othranila jer sam imala 25 turneja po Rusiji i zahvaljujući tome, mogla sam čak i ulagati u neke svoje projekte. Ja sam primjerice financirala svoj projekt na engleskom jeziku „Love is a game“ koji je napisao Dalibor Paulik. To je prekrasan album, ali evo, nije naišao na prođu ovdje kod nas. Pa normalno, to je album koji je na jednom svjetskom nivou. Ja sam ga pjevala i prezentirala na svjetskim festivalima u Los Angelesu, Finskoj, Francuskoj i čekala pravi trenutak. Koji još nije došao. Nadam se da će doći da ga ovdje prezentiramo.

Ja sam klasičar i volim klasični jazz, a takve pjevačice kao što su Ella Fitzgerald ili Sarah Vaughan nikad se više neće roditi. Zato što je i jazz krenuo nekim novim pravcima. Ali žao mi je što mladi ne slušaju dovoljno taj klasični jazz. Jer tada je ljudski glas bio instrument, a danas to više nije. Nažalost. I to su ti korijeni jazza, kad je trebalo pjevati kao instrument. Jedna Ella je najveća scaterica svih vremena i od nje sam ja učila. Ona je bila moj uzor na polju jazza. Vremena se mijenjaju, život mladih sada ide takvom brzinom, koju ja ne bih mogla pratiti. Ja se prilagođavam koliko mogu, ali ne bih mogla živjeti tako brzo. Mladi prihvaćaju samo ono što im pogoduje u toj brzini života. Oni stvaraju neki svoj jazz koji se sveo na puno manje harmonija i bez improvizacije. Improvizaciju treba učiti, vježbati. Ja sam 30 godina vježbala improvizaciju, i s Boškom Petrovićem i s Damirom Dičićem i drugima da bih mogla reći: „Eh, sad ja mogu bez straha pjevati na jazz koncertu.“ Prije me je bilo strah, još nisam bila zrela. Danas mladi nemaju takve komplekse. Oni su sebi zreli odmah. I nažalost jazz tu puno gubi. I dok smo mi živi, mi nekakvi klasičari, možda će se jazz još održati.

Slušate li i koliko noviju glazbu?

Slušam recimo Dee Dee Bridgewater. Slične smo. I ona glumi u nekim mjuziklima i pjeva jedan energičan jazz. Od mlađih, meni je fantastična Mary J. Blige, ok, koja i nije baš tako mlada. A ako me pitate od naših pjevača, ja volim i repere, i Remi iz Elementala… Imamo odličnih pjevača. Naprimjer, Nina Badrić ima tu finu zadimljenu boju koju ja volim. I ne komplicira jako, a to je važno u popu. Nju publika voli, vrlo je lijepa i ima tu jednu slobodnu komunikaciju s publikom. Da sad ne nabrajam, mi imamo fantastičnih pjevača. Pa i mlada Mia Dimšić je jedno osvježenje. A od svjetske scene slušam sve živo. Meni je recimo Zaz fenomenalna. Od francuske je šansone stvorila jazz. To je jako interesantno. I volim kad mladi upravo otvaraju te nove pravce, nove putove jazza. I etno jazz, i funk jazz… Sve je to lijepo, ali jako teško. Ne možeš ti pjevati sevdah, a iza tebe band jazzira. Ti moraš i u taj sevdah ubaciti jazz elemente.

Dobitnica ste Porina za žensku vokalnu izvedbu, nedavno ste dobili i Večernjakovu ružu, priznanja za vaš rad dolaze sa svih strana. Ali pretpostavljam da još ne namjeravate stati.

Pojavljuju se novi poticaji i mladi oživljavaju neke stare pjesme. Ja ću sad izvaditi iz naftalina svoje stare pjesme. Ima ih još puno koje ćemo oživjeti. Sigurno će doći na svoje mjesto koje tada nisu imale.

Vjerojatno nikom od pjevača ne pada na pamet da educira publiku, ali ja sam takva. I dalje učim publiku što je blues, što je soul, R’n’B. Sad snimam neke krasne stvari s Tihomirom Popom Asanovićem i uvijek u svojoj konferansi, u svojem obraćanju publici čak koji put i održim predavanje. To dođe s godinama i iskustvom, jer ja želim prenijeti to svoje iskustvo, glazbeno i životno, svojim slušateljima, svojoj publici. I jako su mi zahvalni.

Nagrada časopisa Elle bila mi je iznenađenje, ali ja sam tu nagradu dobila zbog svojeg rada. Kao i Večernjakovu ružu. I tamo kad sam se morala prošetati crvenim tepihom, stavila sam periku na glavu, da budem nešto drugo, drugačije. To mi je bilo užasno teško. Ali poštujem. Vrijeme je takvo da se moraš prilagoditi.

Veliki mi je kompliment bila i nagrada hrvatskog glumišta za najbolju ulogu u mjuziklu za Ellu. Prvo zato što sam amater. Ali recimo, ne bih nikad mogla dostići Ellu Fitzgerald. Dee Dee Bridgewater snimila je album posvećen Elli i htjela je malo kombinirati Elline improvize, ali je priznala da to jednostavno ne može i da neće to ni snimiti, već će snimiti na svoj način. To čovjeka povuče da stvori neki svoj pristup, svoju interpretaciju. Ja imam svoje improvizacije koje leže meni i mojem glasu. Improvizacija je jako važna u jazzu.

U Križevce dolazite s Greenhouse Blues Bandom.

S njima sam započela suradnju prije dvije godine. Nastupala sam i s Big bandom, ali i surađivala samo s gitaristom, Brankom Bogunovićem Pifom, koji je mogao svirati i blues i jazz i Janis Joplin, a vrijeme je takvo da se ne može platiti veliki bend. Velika mi je sreća što sam uspjela pridobiti Greenhouse Blues Band, jer oni imaju i svoj autorski program. Oni su se toliko oduševili našim zajedničkim nastupima da smo nastavili suradnju. To su vrhunski koncerti. Među njima su četvorica puhača iz Big banda koji pišu vrhunske, bigbendovske aranžmane, tako da je naš zvuk vrhunski i ja sam jako sretna. Oni i pjevaju, a sviraju čak i Janis jer je i ona jedno vrijeme imala takav bend s puhačima. Sve možemo izvoditi. Nadam se da će to potrajati dok ja još mogu stajati na sceni.

Jesu li vam draži koncerti na kojima publika sjedi i pažljivo sluša ili kad ljudi skaču zajedno s vama?

Volim i jedne i druge. Nedavno smo imali krasan koncert u Banjoj Luci, gdje sam nekad često nastupala. Tamo sam dobila i neku nagradu kao legenda. Održali smo koncert u njihovom Banskom dvoru, to je kao naš Glazbeni zavod, prekrasna dvorana. Četiristo ljudi je sjedilo, ali su od prve pjesme krenuli vriskovi i fina reakcija publike. Na kraju su svi stajali. Važna je ta energija koju ti publika vraća. I to je kao da svi plešu, a opet je puno elegantnije. Ali smo svirali i u klubovima gdje svi skaču i vrište, kao u Vintageu recimo.

Jeste li ikad dosad nastupali u Križevcima?

Veselim se doći u Križevce, ali ne sjećam se jesam li ikad nastupala u njima… (smijeh)

Radujem se koncertu i pozivam Križevčane na druženje u subotu u Klubu kulture!