Intervjui

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

neno belan

Neno Belan napisao je bezbroj ljubavnih pjesama koje su obilježile mnoge ljubavne veze. Nikad se nije libio pokazati svoje najdublje osjećaje u vlastitim pjesmama pa ga zovu i nepopravljivim romantikom, a koncertni spektakl na zagrebačkoj Šalati 9. lipnja dobar je povod za razgovor u kojem je otkrio dosad široj javnosti i neke nepoznate stvari.

Prvi put nakon jednog zaista dugog niza godina u Zagrebu ne nastupaš za Valentinovo! Ove godine si prekinuo tradiciju i koncert preselio u ljetno vrijeme na Šalatu? Što možemo sada očekivati?
Bit će to pravi spektakl pod zvijezdama. Šalata je vrlo poetičan prostor s tornjevima katedrale u kadru iza pozornice. Topla ljetna noć daje čarobnu atmosferu. Jako se radujem svemu tome. Svirat ćemo moje najveće hitove uz vrhunsku produkciju i čak tri led ekrana. Za cijeli show se brine moja prijateljica, kazališna redateljica Nina Kleflin, a i moji gosti su ovaj put nešto posebno! Prvi će nastupiti naši prijatelji, tvrdi rockeri iz Županje, Opća opasnost i s njima ću izvesti njihov veliki hit «Pobjeg'o sam». Pero i ja ćemo to zajedno zapjevati na jedan sasvim drugačiji način. Posljednji gost bit će veliki glazbenik i umjetnik Zlatan Stipišić Gibonni. S njim dijelim puno toga: mi smo splitska dica, kako nas je okarakterizirao Zlatko Gall u svojoj novoj knjizi, mi smo mediteranskim duhom opijeni glazbenici i mi smo obojica  emotivci koji su život posvetili stihovima i glazbi. Zato sam vrlo sretan da će upravo Gibonni započeti veliko finale koncerta.
Usred dogodit će se za mene jedinstveni emotivni trenutak: po prvi puta ću javno nastupiti sa svojom kćeri – Nikolinom. Oboje imamo tremu i oboje jedva čekamo. Bit će to lijepo putovanje na glazbenim valovima s mojom dragom publikom.

neno belan

Jesi li ikad usmjeravao svoju kćer Nikolinu prema glazbi ili se u glazbu zaljubila preko tebe?
Pa sasvim sigurno je, samo moje postojanje nju svjesno ili nesvjesno, manje ili više, htio ja to ili ne, guralo prema glazbi… ali ona je i jako svoja, veliki je osobenjak, i da, jako je glazbeno nadarena, tako da sam joj ja tu uvijek oslonac i podrška, ali ona sama polako nekako zacrtava svoj kurs vođena svojom osobnošću.

Na što si najviše ponosan u svojoj karijeri?
U svojoj karijeri sam upravo najviše ponosan na nju, na svoju karijeru, drugim riječima, na činjenicu da sam uspio ostvariti svoj san, a još kao mladić sanjao sam da ću postati poznati i priznatih glazbenik i da ću od tog svog rada moći i živjeti… mišljenja sam da je, ukoliko imaš mogućnost baviti se poslom kojeg ujedno ne samo voliš, nego jednostavno i obožavaš, to veliki životni dar, sreća i zadovoljstvo, i da je tom činjenicom život, odnosno njegov smisao, definitivno ispunjen.

Koji bi bio najbolji naslov tvoje biografije?
Posudio bih ga od meni omiljenih Beatlesa: Let it be

Na što si potrošio svoj prvi honorar?
Pitanje je uopće koji je bio moj prvi honorar, a čini mi se da je to bilo kad sam u srednjoj školi preko student servisa radio kao 'servis kompjutorske opreme' za Mediteranske igre Split, a ustvari smo samo fizički nosili i raspoređivali tada poput ormara velike IBM-ove kompjutere po raznim lokacijama gdje su bili potrebni. I za jednog srednjoškolca, sjećam se, bio sam dobio sasvim pristojan honorar. Kupio sam prvo ozbiljnije gitarsko pojačalo (Vox) jer su u tom momentu već bili u igri prvi srednjoškolski bendovi, a ja sam, ne jedući školske marende par mjeseci, već bio prikupio nešto novaca i kupio svoju prvu polovnu električnu gitaru, ali za pojačalo novaca nisam imao…

neno belan

Koju si prvu ploču kupio?
Moja prva singl ploča koju sam imao bila je “Children of the revolution” britanske skupine T.Rex, koja je u tom momentu bila velika tinejdžerska atrakcija. Što se tiče LP-ja, to su naravno bili The Beatles i njihove čuvene crvene i plave kompilacije.

Imaš vlastiti studio u kojem nastaju tvoja remek-djela. Zadnjih nekoliko godina autor si nekoliko soundtrackova. Koje sve instrumente sviraš?
Da, imam u stanu svoj mali, ali ubojiti studio, jako dobro napucan svom mogućom opremom, koji mi omogućava da svoju kreativnost iskažem u punoj mjeri i u količini koju poželim, ovisno o potrebi ili inspiraciji. Imam i petnaestak gitara svih mogućih vrsta i boja zvukova, te mandoline, mandolu, bas gitaru, bendžo, ukulele. Sve to sviram. Također se znam i služiti klavijaturom iako je ne bih mogao svirati u bendu, ali u studiju mi je to znanje dovoljno jer se mogu služiti tehnikom nadosnimavanja i popravljanja. Imam i bubanj u studiju, ali njega ipak najčešće svira moj bubnjar Leo. Također sviram i usnu harmoniku recimo, a vjerojatno sam nešto i zaboravio nabrojati...

Jedan si od koncertno najaktivnijih domaćih glazbenika. Vjerojatno se nakon tvojih koncerata nekad i dobro 'zaruži'. Kako liječiš mamurluk?
Pa prilično jednostavno... limunada, aspirin, crni čaj, 4-5 km brzog hoda uz preznojavanje i nakon toga - 2 dl piva! I k'o novi si! :)

neno belan

Koji je bio tvoj prvi auto i koje se dogodovštine sjećaš vezano uz njega?
Moj prvi auto bila je WV “buba” 1200, i vozio sam je 7 godina. Kako je u tom momentu to već bio oldtimer star dvadesetak godina, stalno se kvario ili je nešto bilo,  i ima milijun anegdota vezanih upravo za njega. Jedna od interesantnih je ona kad sam vozio neretljanskom magistralom negdje na potezu između Mostara i Sarajeva. Ispred mene je vozio neki stojadin kojemu se vidno tresao prednji lijevi kotač... sad ja vozim za njim, a njemu se najednom taj kotač usred vožnje odvaja od vozila i neko vrijeme se kotrlja paralelno s njim nošen inercijom.  Jasno, vrlo brzo je taj kotač krenuo na mene i ja ga nisam uspio izbjeći - udario sam prednjim lijevim blatobranom u njega. Tom prilikom mi je razbio taj blatobran i far na njemu, dakle sudario sam se, ne s autom, već s kotačem od auta. Srećom nije ništa bilo tragično i preopasno, niti je itko bio ozlijeđen. Sad mi je čitava stvar smiješna kada se sjetim… :)

Kad si bio najsretniji, a kada najtužniji u životu?
Moj život, kao i svačiji mislim, nosio je mnogo toga tužnog, razočaravajućeg, teškog, ali ja nisam od onih koji bi se vraćali na takve trenutke. Neke sam, kao dokaz da je svako zlo za neko dobro, zabilježio u svojim pjesmama i sad su tamo, u sjećanju koje kao da više i nije moje. Sad to više nisu moje osobne tuge nego lijepe pjesme koje pripadaju drugima, ljudima koji ih vole. Gledam naprijed, s radošću, u sutra. Najsretniji sam danas. Malo više nego jučer i malo manje nego sutra.