Intervjui

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

Ischariotzcky 1

Široj javnosti postali su poznati nakon što su pobijedili na ovogodišnjem INmusicovom natječaju za hrvatske bendove i zasvirali na glavnoj festivalskoj pozornici. Nedavno su objavili svoj debitantski album "Recovery" i posve osvojili publiku koja prati domaću alternativnu scenu. Gotovo je svima problem točno napisati njihovo ime, ali zato smo napravili veliki intervju s Joškom i Petrom Klarić kako bismo što bolje upoznali Ischariotzcky, bend koji stvara neku posve drugačiju glazbu!

SG: Kako se stvorio Ischariotzcky? Samo ste se odjednom stvorili, buknuli i bili ste posvuda. Prije toga nitko vas nije čuo niti vidio. Je li tako ili se to čini samo nama u Zagrebu?
Joško: Ischariotzcky je nastajao u protekle tri godine tako što sam eksperimentirao s produkcijom i počele su nastajati neke pisme, ali stvarno, trebao je to biti inkognito projekt. Zato je i takvo ime. Ischariotzcky – ne može ga nitko prvi put upisati bez šalabahtera. Napravio sam na Soundcloudu kanal i eto, kad sam prijavio taj projekt na Demofest, došla je i potreba da to postane bend, da možemo to odsvirati u živo. Sanjao sam o pravom bendu, ali nisam to uzimao kao mogućnost. Svirali smo mi i prije te stvari, moja sestra Petra, Jure Brekalo na bubnjevima, Jakov Puharić na akustičnoj gitari i ja. Uživali smo u procesu istraživanja live elektronike i pokušali smo uobličiti te stvari čisto u slučaju ako se otvori mogućnost za svirku da mi znamo otprilike kako što funkcionira. Ali eto, od tog Demofesta je počelo ono 'ajmo idemo okupit bend, idemo pripremati nastupe, pa je došao Ivan Srzić na bassu pa rodica Petra Šošić na klavijature pa onda trebamo još jednu gitaru i pozvali Stipana Popovića, trebaju nam i perkusije i pridružio se i Borna Augustinović. Onda sam imao i pjesme "Mountain Theme" i "Basic & Rough" na koje je davno Adam Gvozdenović nasnimio trube, tako da smo onda trebali dobiti i brass sekciju, koju danas čine Tea Bašković, Danijel Curić i Adam Gvozdenović.

SG: I samo je raslo, samo je raslo! (smijeh) A zašto se zovete Ischariotzcky?
Joško: Meni je bila želja tako nazvati projekt jer Judino prezime podsjeća da izdajemo jedni druge. Mislim ono, čisto da stalno podsjeća. Ali tako to na kraju ispadne, što više puta ponavljaš ime ili frazu, to sve više gubi na snazi.

Ischariotzcky

SG: Pa kako to izgleda na pozornici kada se vas jedanaest popne gore?
Joško: Pa eto, na Mostar Summer Festu pozornica je bila krcata opreme, a onda smo i mi donili svoje. Bila su dva bubnja na pozornici, hrpa pojačala, klavijatura, plus naše perkusije, a onda su nas još pitali je li došao i tonac s nama, a baš taj put nije mogao s nama. U rideru smo valjda imali 30 i kusur kanala! A onda je njihov tonac rekao da zna kako će nas ozvučiti – LAKTOM! Samo će nas pojačati i to je to!

SG: Inače uvijek vodite svog tonca?
Joško: Pa da! Valentino Juras nam je izašao u susret, nakon što smo prvi put radili zajedno na Šakan festivalu i izuzetno smo mu zahvalni. On ima, naravno, svog posla, ali svidilo mu se to što mi radimo i bio mu je izazov to sve posložiti. Sudjelovao sam u projektu Jam with Friends, ekipa entuzijasta BONK Studio, Gabrijel Prusina i Anja Rikalo, koji je imao svrhu pomoći mladima koji se bave autorskim radom, a ne mogu si priuštiti studio i snimanje videospota, tako da bi im mi live snimili pjesmu i video koji bi im mogao služiti kao promo materijal. Uglavnom, dogovorili smo se da će i Ischariotzcky napraviti session za Jam with Friends u dvorani Arte u Makarskoj prije našeg prvog solo koncerta kojeg je organizirao naš basist Ivan Srzić, tada ravnatelj Glazbene škole Makarska. To je bila idealna prilika da Valentino napravi pravi setup za zvuk benda tako da smo preko tog sessiona odlučili šta bi tribalo i šta bi želili.
Petra: U 11 ujutro smo došli, u 3 u noći izašli. Ja obula štikle, znaš ono, snimit će mi noge… (smijeh)
Joško: Ali mi smo pravo počeli snimati tek oko 21. Cili dan smo se spremali…

SG: Primijetila sam kroz pjesme da se dosta proteže motiv grijeha. Zašto te toliko privlači?
Joško: Recovery je kao ponavljanje iste fraze koje sam ja htio da traje još dulje, ali to bi stvarno bilo prenaporno. Konstantno mi je pomagalo to kako što više puta ispričaš neki problem, on postaje sve manji i manji. Tako isto slušanje te fraze "Bad wounds like these won't heal for long time" postaje sve manje značajna. Pisanje tih stvari onda mi bude sve lakše. Mislim, to je na kraju i logika kreativnosti i svega. Tako da možda i prepričavanjem grijeha i oni gube na težini?

Iscariotzcky Recovery Cover 20x20

SG: Postoji li uopće neka najdraža pjesma koju volite izvoditi?
Joško: Meni je "So Long" s Lovely Quinces nekako poseban gušt.
Petra: Svaka pisma ima svoju priču i u svakoj uživam.

SG: Kada sam "So Long" baš sam pomislila kako je tu pjesmu mogla napisati Lovely Quinces jer mi baš zvuči poput nje.
Joško: Znaš kako je nastala ta pjesma? Dunja je nastupala prije dvije godine na Šakan festivalu, a ja sam u organizaciji. Ostala je oba dana jer je drugi dan nastupao Giant Sand, pa je gostovala na njihovom nastupu. Kako sam pričao da u "konobi" radim glazbu, ona je rekla da je zanimaju te „MIDI“ stvari i da bi volila to malo probati, jel' bi joj moga' malo pokazati, dok ti odeš, ja ću ostat tu malo nešto probati… ali nije to tako izgledalo, nego je bilo "Aj' upali mi ovo, aj' upali mi ono, aj' da vidim ovo, ajme predobro". Ja joj pokažem "Vidiš, ovako se snima", a ona "Ajme, sviđaju mi se ti akordi, aj' mi daj komad papira, aha, ok, ajmo nabrzaka i snimit te vokale"… tako da sam ja izbiva' s festivala sat i po' vrimena i ona je snimila i sve je ostalo na tome. To je bila samo fraza od 10 sekundi. Ona je otišla i prošao je Šakan, a kad sam se nakon nekog vrimena vratio da poslušam šta je to, od toga sam razvio stvar do kraja, napisao drugu strofu i počeo raditi na aranžmanu i sve je otišlo daleko.

SG: Je li ti itko ikada rekao da tvoj vokal jako podsjeća na Mortena Harketa iz grupe A-Ha?
Joško: Ne! (i umre od smijeha!) To je dobro, šta…

SG: Koji su tvoji bili glazbeni uzori?
Joško: Pa ne znam, u to vrime sam puno sluša' James Blakea i počela me više privlačiti elektronika, ali opet ja volim tradicionalniji pristup i akustične gitare i puno vokala. Rekao bih, atmosfera napravljena akustičnim instrumentima, a obogaćena elektronskim. To me stalno privlačilo. I Bon Iver. Beskrajno preslušavanje. Neviđene atmosfere. Iako na "22, A Million" je puno više elektonike nego što se očekivalo, ali baš mi je leglo. Šareno je i bogato. Queens of the Stone Age... Puno različitih stvari. Negdje bi me privlačile harmonije, a negdje bi me privlačila atmosfera, negdje maštovitost u aranžiranju. Chet Faker kad se pojavio… tako sam nešto i ja zamišljao kad sam gledao Chet Fakerov nastup u Boiler Roomu. Bio je to krovni nastup, tamo je bio on, sa strane Nord, 'vamo je bio APC, pa MIDI fighter, sve neki komadići opreme i on je sve sam svirao. Zamišljao sam da će tako izgledati i kad budem ja negdje nastupao.

8

SG: Uspijete li dobiti taj zvuk kad svirate uživo na pozornici s obzirom da je toliko elektronike?
Joško: Da, da, uspijemo jer sviramo onako kako smo snimali. Naravno, samo neke stvari namjerno radimo malo drukčije, jer smo osjetili da ih se može nadopuniti instrumentima koje imamo u bendu.

SG: Pa naravno, cilj je i da se vi zabavite.
Joško: Minjamo setove i stvarno bi volili da svaki koncert bude poseban. Ionako ne možemo raditi sve koncerte koje bi želili po manjim klubovima, pa kad već radimo manje koncerata pokušavamo da svaki bude baš poseban. Sad nam je i cilj kad prođe Dom sportova i koncert u Makarskoj do Nove godine, da napravimo pravi promo albuma u Tvornici ili nekom sličnom prostoru, a posebno u Judinom drvu (to moramo jer nam paše uz ime) i onda smo mislili organizirat još jedan HNK – to bi nam baš bio gušt. Koncert u HNK Mostar, nam je možda najdraži koncert. Intimna atmosfera, ljudi pozorno slušaju, nije im najnormalnije da takvu glazbu sviramo u HNK. Bilo je sve odmah rasprodano. Dobro, došli su nam većinom prijatelji jer im je bilo napeto da nastupamo u takvom prostoru. (smije se)

SG: A kakva je glazbena scena u Brelima i okolo?
Petra: Klapska!

SG: Jeste li izopćenici kao Iškariotski?
Joško: Da, da! (smijeh) Pa imamo Rezerve doli koji rasturaju i tresu hrvatsku scenu, a i Spiridon koji su tu pa malo nisu, imamo i nekoliko „kućnih majstora“, a jedan od njih je Mick Mclane iz Baške Vode koji radi '80 Miami synthpop, ali festivali nam oživljavaju scenu! Imamo Šakan festival u Brelima, imamo Toochepin u Tučepima, Metno i Jazz festival u Makarskoj… događaju se festivali pa se nadam da će glazbeni sadržaj potaknuti mlađu generaciju na kreaciju. Ali dobro, relativno je to mala sredina za puno glazbe.

SG: Čime se bavite osim glazbom?
Joško: Ja se bavim samo glazbom.
Petra: Evo, ja sam završila pedagogiju pa ćemo vidit šta će bit.
Joško: Znači još uvijek samo glazbom! (smije se)

SG: Je li vas iznenadio ovaj uspjeh kad je izašla "Perfect Sky"?
Joško: Je, s obzirom da je to stvarno pola godine prije bilo apsolutno inkognito i da nije se pojavljivalo nigdi, a onda se odjedanput dogodio neki mali hype. Osjetili smo ga, naravno. Bilo nam je iznimno drago jer smo nakon Demofesta čekali priliku da sviramo dalje. Čim smo se skupili i shvatili da je to to, da funkcioniramo i da nam je gušt to radit, onda smo samo čekali priliku kad ćemo ići na neke pozornice.

ps

SG: Tko je Anja Rikalo s kojom se surađivali na pjesmi "Perfect Sky"?
Joško: Anja Rikalo je moja prijateljica - glazbenica iz Mostara. Imala je projekt GiA. Odlična autorica, ženski grubi blues vokal. Ja sam ju upoznao na Mostar Summer Festu prije dvi godine. Ona i njen dečko osnovali su bend i radili su autorsku glazbu koja je bila filmska, ne znam s čime bih to usporedio. Kad sam je upoznao, rekla mi je da radi svoj novi album i da bi voljela da joj pomognem oko nekih aranžmana i pjesama. Kao, radit ćemo mjesec dana u studiju pa ti dođi kad hoćeš, čisto da budeš neki slušatelj sa strane i eventualno pomogneš sugestijama. Nazvao sam je prvom prilikom kad sam bio u Mostaru. Na prvom sessionu u studiju Groove nismo ništa radili nego smo se samo upoznavali, pričali o svemu živome, a drugu večer je imala kazališnu premijeru pa sam tu večer iskoristio za probati nešto pripremiti za session. Tu sam napisao "Perfect Sky" tekst i napravio neku melodiju, a treći dan kad smo se našli, imali smo gotovu pismu! Znači, od dva popodne do dva ujutro radili smo na tom tekstu, na melodijama… stvar je kliknula! To je to! I meni i njoj je bilo svježe da radimo jedno s drugim, i ta stvar je bila u tih 12 sati definirana.

SG: Spotovi su vam dosta ambiciozni i čini se da promišljate o svakoj sitnici. Koliko to zna biti iscrpljujuće? Bavi li se još netko time ili moraš imati sve u rukama?
Joško: Ja volim vidit sve prije nego što išta definiramo. Inače radimo sve s BONK Studijom, to je stvarno super ekipa iz Mostara. Goran Stojkić, moj prijatelj i veliki entuzijast, je uvijek tu kad je u pitanju pomoć oko snimanja i bilo kakvog kreativnog video rada. Dogovaram se s njim tako da cijeloj ekipi pripremim scenarij jer su oni prezaposleni. Ostaje na tome da ja smislim neku temu pa je probamo razraditi zajedno, ali na kraju ja napravim storyboard, iscrtam kadrove kako ja otprilike želim da to izgleda i onda nema puno problema. Oni su uigrana ekipa pa znaju otprilike kako ja razmišljam jer radimo već dosta dugo zajedno i onda samo ostane na nama da skupimo ekipu i snimamo. Prvi spot "Perfect Sky" radili smo u makarskoj zvjezdarnici Orion i kiparskom atelijeru Vice Glibote, a Velimir Pšeničnik je pristao glumiti u spotu, kako je Anja Rikalo njegova dobra prijateljica. Snimanje je trajalo jedan dan. Za drugi spot "Nothing At All" smo skupili ekipu, bilo nas je dvadeset, pa je bilo onda dozivanja s brodova na plažu i obrnuto "Alo, Nataša, 'oćemo krenit…" i opet smo skoro sve snimili u jedan dan. Drugi dan smo snimali dodatne kadrove koji su nedostajali, tjedan dana montaže i to je to. Meni je teško vizualizirat sve i odlučit se za finalnu ideju i to traje mjesecima, a kad se ideja slegne i kad se dogovorimo onda sve traje pet dana. (smije se)

SG: Album je objavljen na sticku, odnosno, samo u digitalnom obliku. Volite li imate fizički primjerak albuma?
Joško: Apsolutno!

SG: Je li onda bilo razočaravajuće objaviti album samo digitalno?
Joško: Pa je, ali pomirili smo se s tim zasad jer si to još ne možemo priuštiti, ali nadamo se da ćemo nekad obnoviti taj album pa možda reći tamo negdje u petom misecu "E, izlazi na vinilu!" Ne znam hoće li ikad izaći u fizičkom obliku, a opet i ovaj USB smo napravili čisto zbog ljudi koji vole to imati fizičko kao neku uspomenu.

SG: Što ste zadnje kupili od albuma?
Joško: Ni ne sjećam se kad sam zadnji put kupio album. Sve streamam. Živimo u takvom vremenu.

SG: Što trenutno najviše slušate?
Joško: Ja sam se malo ogradio od toga kako sam završavao album. Nisam htio ništa slušati od albuma, jer bi se samo deprimirao i uspoređivao, ali nisan moga odolit da ne popratim aktualnosti na sceni. Slušam na primjer sve što izlazi iz studia Branka Dragičevića, poslušao sam debitantski album Mary May i očaran sam, a jedva čekam malo kućnog mira da poslušam novi EP JR Augusta. Od svjetskih aktualnosti mi je trenutno zanimljivo sve što radi Justin Vernon, tako da trenutno vrtim Big Red Machine.

SG: Možete li se usporediti s nekim na hrvatskoj sceni?
Joško: Hm, nebi se uspoređivao. Nisam za svrstavanja.

SG: Je li uspjeh prvog singla utjecao na to da se malo požurite završiti album?
Joško: Nije toliko. Stvar je u tome da je album već odavno spreman. Bio je spreman aranžmanski i sa bendom, u glavama! (smijeh) 'Ajmo reći da je došlo vrijeme da se riješimo toga, te jedne epohe i da je zaključamo. Bili smo spremni. Želio sam se i ja resetirati kreativno i prestati razmišljati više o tome je li mi truba pretiha ili je li mi vokal ovakav ili onakav, nego da završimo s time i da budemo što više zadovoljni iako već sad mogu nabrojati barem pet stvari koje mi smetaju na albumu, haha! Drago mi je da je taj jedan dio zaokružen i da sad možemo ići dalje. Na svakoj probi već pričamo o novim stvarima. U biti jedva čekam da prođe sve ovo jer i s Dunjom radim na njenom albumu pa čim to završi lagano ću krenuti nešto novo raditi. Ima materijala! Ima stvari koje nismo objavili na ovom albumu jer se nisu uklapale u cilu priču.

SG: Kako je došlo do suradnje s LAA?
Joško: Mario mi se javio nakon Beer Festa u Zagrebu. Poslao mi je mail u stilu "Kasnim, ali sviđa mi se Perfect Sky", tako da je to bio jedan poseban dan.

SG: Odakle inspiracija? Kako nastaju pjesme?
Joško: Najčešće iz nekih osobnih iskustava.

is

SG: Petra kaže da previše razmišljaš.
Joško: Je, je. Dumam. Razbijam glavu. Uvijek izvlačiš neka osobna iskustva, emocije, temperament, blic emocije. Mi smo doli ono malo temperamentni pa 'misto da vičen na nekoga, ja zapišem sebi sve. Taj cijeli proces gradnje albuma bio je da iden napravit nešto što je zaista meni zanimljivo, nešto što će meni izazvat osjećaj da to nigdje nisan čuo. Kad sam radio solo sve, čim sam shvatio da mi je nešto poznato ili obično, odmah san brisa. U tom periodu sam napravio 70-ak stvari, nekakvih formi, od kojih san izabra tih pet koje su mi bile baš drukčije. Tad su nastale "Food", "Gauge", "Birds", "She Told Me" sa Juan Condeom, koja je bila kompletno elektronska samo što je nadograđena naknadno s bendom. Nakon toga sam imao fazu kad san s Dujon radio "Mountain Theme" koja je kompletno western s nula elektronike, neka Enio Morricone oda Biokovu. Tako da san malo skaka' iz faze u fazu, ali kad je doša' bend, onda smo sve ukalupili da ima smisla.

SG: I na kraju neizostavno pitanje…. Engleski jezik?
Joško: Kad smo bili na Demoboxu (emisija na Radio Splitu) onda su nas isto pitali zašto engleski jezik i dao nam je voditelj dva razloga od kojih ja nisam skužio nijedan. Onda san ja rekao "Pa jednostavno mi je možda iz razloga što slušamo dosta engleske glazbe pa nam taj engleski zvuči ritmičnije, bolje, itd.", ali njemu to nije bio dovoljno dobar razlog. Rekao je: "Pa ne može ti to biti razlog!", ali je, to mi je razlog. Izražavanje emocija preko engleskog jezika kojeg san vjerojatno pokupio od toliko engleske glazbe koja dopre do nas i jednostavno je tako i ostalo. Nije uopće bila poanta da se mi želim probiti na strano tržište ili tako nešto.

SG: Ok, križam drugo pitanje!
Joško: Mislim, volili bi mi svirat vanka, ali nije to bio primarni cilj. Primarni cilj je bio da forma pjesme zvuči kompaktno i puno je kompaktnije zvučala na engleskom jeziku nego na hrvatskom.

SG: A što si radio prije Ischariotzckog?
Joško: Prije nego što sam počeo eksperimentirati s elektronikom, bio je bend Pešes. Mi smo izdali album za Croatiu Records i nakon toga smo lagano počeli svatko nešto svoje. Inače pivan i u klapi Berulia iz Brela. Petra, Jakov i ja imamo još i Django Trio i ovako sviramo, a trenutno je aktualan i Big Band Makarska, tako da tamo svira 80% Ischariotzckog.

SG: Tko je radio vizuale Ischariotzckog?
Joško: Ja san radio bistu, ali finalno oblikovanje albuma radio je grafičar Duje Medić, moj prijatelj od rođenja iz Brela. A za animacije biste koje su na lyric videima sam se slomio. Bista prikazuje biskupa Nikolu Bijankovića. Prijavio san se na jedan natječaj i bio san siguran da bi to moglo biti to. Na kraju nije prošlo. Bio san ljut i reka san "Sad ću ga svugdi koristit! Gledat ćete ga non stop." Nikola ima puno povezanosti s Brelima. Bio je makarski biskup koji je puno napravio i za Brela i za Makarsku rivijeru… bilo mi je ok da to bude poveznica.

SG: Jesmo li propustili štogod bitno, a da bi voljeli spomenuti?
Joško: Počašćeni smo jednom kratkom, ali jako bitnom i nama dragom dionicom na saksofonu u pjesmi "Birds", koju je odsvirao svima dobro poznati saksofonist, klarinetist i profesor Dražen Bogdanović, kojeg najbolje prepoznajemo sa studijskih snimki i koncerata Olivera Dragojevića. Iznimno smo mu zahvalni i drago nam je da smo to zapisali na našem prvom izdanju. Zanimljiva je i suradnja sa Juan Condeom kojeg nitko od nas nije vidio uživo. To je uglavnom jedan momak iz Kolumbije koji mi se javio nakon što sam ja uploadao "Food" na jednu platformu koja radi natječaje za glazbenike. Fora je što je sve to u formi jedne male radio postaje. Imaš „music pool“ koji funkcionira kao chat soba u kojoj se puštaju stvari koje su na natječajima i ekipa na chatu komentira live. Meni je to bilo super iz razloga da čujem mišljenje ljudi koje ne poznajem i tu je bio i Juan David Conde Pineda iz Kolumbije koji mi se onda javio preko Facebooka. Poslao neke svoje ideje pa san ja to razrađivao pa vraćao njemu. Na kraju je nastala "She Told Me". I nije fiktivni lik, on postoji stvarno!