Intervjui

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

pankrti

Pankrti, legendarna slovenska grupa, nakon duže je pauze ponovno počela nastupati. Pamtimo njihov ovogodišnji nastup na prvom danu „Brijačnice“ u Tvornici, a uskoro nastupaju u sklopu ovogodišnjeg glazbenog programa na Motovun festivalu. Sve nam je to poslužilo kao povod za razgovor u kojem smo se malo prisjetili njihova dosadašnjeg rada i istražili kakvi su daljnji planovi grupe. U tome nam je pomogao sam frontmen grupe - Pero Lovšin.

SG: Pankrti su antologijska punk grupa, jedna od prvih na ovim prostorima. Možete li nam ukratko reći kako je sve započelo?
Službeno se Pankrti smatraju prvom punk grupom iza „željezne zavjese“. Počeli smo u listopadu 1977. godine. Bio je to više kao neki pokušaj šok-terapije u smislu nekakve provokacije. Bili smo sigurni da ćemo biti zabranjeni poslije prvog nastupa u Mošćanskoj gimnaziji u Ljubljani. Odaziv publike je bio izrazit, dvorana je bila puna, recenzije su bile super... Ali odmah smo dobili nove pozive za nastupe: na Festival mlade jugoslavenske kulture u Beogradu, pa nas je Mirko Ilić pozvao u Zagreb u Galeriju… Tako je bilo možda prekasno da nas ugase! Imali smo koju godinu dana pratnju specijalaca, ali nekako smo to progurali. Već za prvi album smo dobili nagradu „7 sekretara SKOJ-a“, pa smo otada bili nekako primljeni i počela je klasična rock and roll priča.

SG: U svojim ste tekstovima kritizirali politički sustav i društvo tadašnje socijalističke Jugoslavije. Recimo „Lublana je bulana“ se obično smatra parodijom na socijalizam, a album „Državni ljubimci“ borbom protiv jednoumlja. Je li to za sobom povlačilo kakve posljedice, zabrane nastupa, cenzuru i slično?
Da, malo smo se nadmudrivali sa sustavom… Ali možda je već tada u Zagrebu, u Ljubljani naročito, pa i u Beogradu, progresivna struja u kulturi i medijima postala tako jaka da sustav nije mogao samo tako podići neku ozbiljniju zabranu. Doduše, na prvom albumu nismo smjeli imati na omotu otisnute tekstove, na drugom su nam ponešto cenzurirali… Ali, sve u svemu, bili samo punk i rock'n'roll grupa; nismo bili dio političkog sustava. I naš, premda provokativan stav, ipak je imao simboličan karakter. Pričali smo o širem društvenom otporu, a ne samo o nekoj direktnoj političkoj alternativi. Naš drugi album bio je u najvećoj mjesi politički album, ali je u medijima dobio najviše ocjene, tako da smo, primjerice, postali grupa godine po izboru „Džuboksa“. Društvo je, možemo reći, pobijedilo državu.

SG: Koliko ste i gdje sve nastupali? Pamtite li neku posebnu dogodovštinu s nekog od nastupa? Koji vam je nastup ostao u najljepšem sjećanju?
Nastupali smo po cijeloj bivšoj državi, osim u Bosni i Hercegovini te Crnoj Gori, gdje smo bili zabranjeni. U BiH smo nastupili na poseban poziv Emira Kusturice koji je organizirao naš koncert na Akademiji tek 1985. godine. Do tada je bilo niz odličnih koncerata u Zagrebu (sjećam se prepunog SKC) ili u Beogradu u Studenskom Centru, pa u Skopju… Svirali smo i u inozemstvu. Naročito mi je bila draga turneja 1982. kojom smo obuhvatili pet gradova u Njemačkoj u organizaciji „Rock Gegen Rechts“ („Rock protiv Desnice“). Već je tada pojava desnice bio problem s kojim su se Nijemci bolje nosili nego možda danas. Turneja je započela u Tuningenu, u kojemu je radio naš Primož Trubar. Rasprodali smo dvoranu s gotovo 900 mjesta. Tada je izgledalo da nam je put otvoren i na zapad. A onda smo 1983. otišli u Varšavu, gdje je na vlasti bio Jaruzelski, te došli na „divlji istok“. Svirali smo i u Rimu na Susretu mediteranske rock kulture, a poslije toga bili pozvani na koncert Lou Reeda u Rimu. Dakle, bilo je koncerata i u inozemstvu, ali smo tada već svi pomalo imali obitelj i djecu, pa smo se više usredotočili na domaću scenu, te tako odradili 10-godišnji period našeg najintenzivnijeg druženja.

SG: Kako je i zašto nastala pjesma „Ne računajte na nas“?
U stvari pjesma se zove „Računite z nami“, nekakva je ironična konfrontacija s pjesmom „Računajte na nas“. Objavljena je na našem prvom albumu „Dolgcajt“. Pjesma danas zvuči vrlo ugodno, ali tada je zvučala patetično i… hm, znamo kako još… (smijeh). Tako da je to bio naš izravni odgovor na ovu pjesmu.

SG: Kako je bilo moguće kritizirati društvo i istovremeno dobiti nagradu „Sedam sekretara SKOJ-a“?
Pa, nagradu smo dobili što bi se reklo „ni krivi ni dužni“, na naše opće zaprepaštenje… Čak i oni koji su nam je uručili bili su alternativa postojećeg sustava. Jer, znamo da je Savez socijalističke omladine imao dosta pozitivnih utjecaja te je tada i pomogao da se društvo počne mijenjati. Opet, kažem, nismo djelovali kroz sustav, bili smo samo punk/r'n'r grupa. Nagradu smo dobili za prvi album „Dolgcajt“, a tek kasnije smo napravili snažnije obojene političke albume: „Državni ljubimci“ i „Rdeči album“.

SG: Najprodavaniji i najpoznatiji je vaš album „Rdeči album“ na kojem se nalazi i pankerska obrada pjesme „Bandiera Rossa“. Je li se ovdje dogodio neki politički zaokret?
Ne. Naš je politički stav, za razliku od ljudi koji su ih često mijenjali, uvijek isti: ustrajni smo na autentičnom položaju rock and rolla koji je iznad politike ili ispod nje, nije važno... Radimo na autohtonoj kulturi koja možda jest anarhistička, ali ne u formi politike, već više arta, umjetnosti.

SG: Negdje sam pročitao da vas je ponajviše kritizirao danas istaknuti političar Dimitrij Rupel, rekavši tada da vaši nastupi vrijeđaju građansku uljuđenost te pozvao na "ignoriranje" punk glazbe. Možete li to prokomentirati?
Pa da, evo Rupel je bio jedan od tih komunista koji su danas jaki protivnici komunizma. Kada smo napravi singl „Lublana je bulana“, prilično je otrovno pisao protiv nas. Možda se sada s nama slaže da je Ljubljana posve drugačija od onoga kakva je nekad bila.

SG: Grupa nije dugo djelovala. Zašto je došlo do tako duge pauze i tko je pokrenuo ideju ponovnog okupljanja?
Iskreno, ponuda koju smo dobili nakon 20 godina bila je interesantna, čak i u financijskom smislu. Ali, prvenstveno, tijekom naših druženja kroz sve ove godine, osjetili smo da zajednička vibracija nije nikad prestala. Premda nikad nismo forsirali neki novi autentični punk, dok smo prolazili kroz naše stare pjesme i uvidjeli kakvo je novo društvo, zaključili smo da će pjesme odgovarati i u novim okolnostima. Jer, ništa se posebno nije promijenilo, vlast je ostala jednako daleko od ljudi kao i prije, a mnogo je stvari koje su još nepravednije od onih koje smo nekad kritizirali. Jednostavno smo ustanovili da nam ne treba ništa drugo nego odsvirati stare pjesme kako bismo i dalje bili aktualni.

SG: Na koncertu u Zagrebu mogao sam se uvjeriti da ste jednako žestoki kao i prije. Koliko se vaša trenutačna postava benda razlikuje od one izvorne? Jeste li zvuk pjesama prearanžirali, odnosno prilagodili vremenu? Razmišljate li o izdavanju neke nove kompilacije?
U načelu ne, još uvijek sviramo na jednom Gibsonu, Fenderu, basu i bubnjevima… Možda imamo malo jača pojačala, ali sviramo bez efekata i matrica. Praktički radimo na izvornom zvuku Pankrta koji je uvijek bio nepretenciozan, jak i sirov. Tempo je brz, koliko može biti, obzirom da smo gotovo svi još nekakvi sportaši-rekreativci, to nam olakšava nastupe.

SG: Na koje pjesme publika najbolje reagira, a koje vi volite najviše izvoditi?
Obično su uvijek favoriti „Bandiera Rossa“, „Osmi dan“, „Anarhist“… pa čak i novi singl „To ni ve Slovenija“, kojega smo izdali poslije 30 godina, dobro je primljen. Općenito, mislim da je gotovo sav naš materijal publika prima s dobrom dozom zabave, što nam je izuzetno bitno.

SG: Posljednji studijski album „Sexpok“ izišao je 1987. Planirate li snimiti neki novi materijal?
Da, evo, kao što sam rekao, izdali smo singl „To ni ve Slovenija“. S obzirom da više gotovo nitko ne izdaje albume te CD kao format više i ne postoji, to nam je za početak sasvim dovoljno. Moram usput reći da imam svoj prateći bend Španski borci, tako da su nam u načelu Pankrti više bend za posebne prilike.

SG: I na kraju, kakvi su daljnji planovi rada grupe? Hoće li biti još nastupa uživo, kada i gdje?
Ne idemo na isto mjesto više puta, jer nailazimo stalno na novu publiku. Imali smo dva krasna nastupa u Beču i Berlinu, a prvi smo put došli i u Crnu Goru na festival u Podgoricu. Najviše nastupamo u Hrvatskoj. Poslije koncerta u Motovonu (25. srpnja), sviramo u Benkovcu (10. kolovoza), prije toga na Kolpi, a u srpnju smo i u Kopru. Nikad nismo razmišljali mnogo unaprijed. Veselimo se novoj suradnji s Igorom Mirkovićem s kojim se znamo od projekta „Sretno dijete“. Ovako na putu se uvijek rađaju nove ideje i zato uvijek volimo biti na putu, kao što pjesma kaže: „On the Road Again“…

SG: Hvala vam na odgovorima! Želimo vam mnogo uspjeha u daljnjem radu.