Izvještaji

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

Marissa 2Multidisciplinarna umjetnica imena Marissa Nadler, jučer se premijerno predstavila zagrebačkoj publici u solidno ispunjenom malom pogonu Tvornice kulture.

Singer-songwriter ili po naški kantautorica, iza sebe broji čak osam studijskih albuma iako je tek zagazila u tridesete godine, a posljednja dva, izdana za Sacred Bones Records osigurala su joj pedigre na sceni. Vokalno impresivna u sferi mezzo soprana, Marissa komponira starinske strukture countryja i bluesa u puno sporijem tempu uz tračak mračnog eksperimentiranja koje finalno zvuči poput soundtracka za film Davida Lyncha. Takvim pristupom iskače iz kalupa klasičnog kantautorstva, a činjenica da je na ovu turneju povela bend garantirala je punokrvno iskustvo njenih glazbenih ideja.
Večer je nešto prije 21 sat otvorila njena suputnica na turneji, relativno nepoznata Jess Williamson. Pola sata svirke prošlo je u znaku dvije gitare kroz Fender Twin Reverb, a Jess je pokazala umijeće stvaranja sanjive atmosfere. Ipak, barem koliko sam svirke uhvatio, nisam uspio kroz maglu efekata razaznati strukturu skladbi, stoga mi je i teško ocijeniti njen nastup. U svakom slučaju prikladna uvertira za Marissu Nadler, uz tihu i pristojnu publiku koja je ispratila njen tih i nenametljiv nastup.
Točno prema najavama, čak i koju minutu ranije Marissa Nadler i njen bend su se popeli na stage i započeli glazbeno putovanje u srce burleske SAD-a. Sva pažnja koncentrirana je sredini bine gdje Marissa odjevena u impresivnu crvenu haljinu s gitarom u ruci baca prisutne u neka druga vremena. Marissa 1Ipak, njen nastup uz prateći bend nije samo hommage nekoj drugoj, zaboravljenoj kulturi sa zapada, već originalan izričaj u kojem se čuju utjecaji mnogih žanrova. Svirka je u prvih pola sata tekla donekle pravocrtno, jer ruku na srce, teško je pronaći varijacije na zadanu temu, stoga oni koji nisu bili spremni za 90 minuta sjete i tuge, mogli su vrlo lako početi zijevati. Ipak, baš kad se činilo da će cijela svirka proteći u istom tonu, pojavio se "Cortez The Killer" Neila Younga te vratio stvari u nepredvidive vode. Marissa se izvrsno snašla u ovom bezvremenskom klasiku te tako  dala malo „mesa“ svojoj svirci. Ubrzo su se stvari vratile na svoje mjesto, set listom je dominirao rad s posljednja dva albuma „July“ i „Strangers“ a pred sam kraj nastupa se potkrala još jedna obrada, ovog puta počast je poslana velikom Black Sabbathu i njihovoj „Solitude“. Standardni bis uz staru „Five Fifty Falls“ te konačni naklon publici i povratak u dobru staru zagrebačku realnost kasnog prosinca.

Marissa 3Uvertira pred veliki kraj koncertne sezone u Tvornici sinoć je protekao u znaku sanjive melankolije kantautorskog izričaja američke femme fatale Marisse Nadler. Svirački ispeglan koncert zvučao je izvrsno nadopunjavajući studijske snimke, no ipak zamjerka koja se potkradala kroz čitavih 90 minuta svirke je manjak onog neobjašnjivog „materijala“ koji do kraja ispunjava koncertni prostor glazbom. Sinoć smo s jedne strane uplovili u grotesknu predstavu kakve se ne bi posramila Julee Cruise ili Chrysta Bell, dok s druge, analitičke uši su mogle rastaviti svirku na proste faktore iza kojih ostaje malo ili ništa. Svakom svoje. Za kraj pohvala pratećem bendu koji je unatoč sporom tempu zadržao „koncentraciju“ držeći čitavu ideju na okupu.