Izvještaji

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

nc

Ljubavne pjesme dolaze u različitim pakiranjima. Pjesme slavljenja i veličanja, pjesme pune gnjeva i očajanja, erotične pjesme, pjesme o gubitku i napuštanju, sve su one upućene Bogu. - napisao je Nick Cave u svom eseju ''The Secret Life of the Love Song'' 1998. godine za Festival poezije u Beču. Kada njegove pjesme slušamo kroz ovakvu prizmu, onda one dobivaju jedan sasvim novi prizvuk. Barem meni.

U Kaptol Butique Cinema 12. travnja prikazan je koncertni film ''Distant Sky'' Nicka Cave & The Bad Seedsa. Ovo je prikazivanje usklađeno s emitiranjem u kinima širom svijeta, i to samo jednom. ''Distant Sky'' uhvatio je izvanrednu atmosferu koja je vladala na koncertu u Royal Areni u Kopenhagenu u listopadu 2017. godine. Koncert je održan u sklopu turneje kojom Nick Cave još uvijek promovira svoj posljednji album ''Skeleton Tree'' uz neizostavno izvođenje svojih najupečatljivih pjesama iz dugogodišnje karijere. Ovo je bio jedan od prvih koncerata nakon trogodišnje stanke koji je obnovio duboku i intimnu vezu s publikom. Na klaviru je bio zalijepljen komad papira sa crvenim ružicama i riječima ''Smoking. Boiling. Melting. Burning.'' iz Pomirilišta, odnosno pjesme The Mercy Seat. Ovaj je koncert održavao upravo takvu dinamiku. Počeo je polako dimiti, zatim se topiti, a onda je posve zaključao uz neizostavnu vatru na kraju. Riječ je o tipičnoj Caveovoj metodi koja odlazak prema rubnom i drukčijem vidi kao unutarnje traženje autentičnoga. Jedan od izrazito dirljivih trenutaka bila je izvedba ''Distant Sky'' uz pomoć danske sopranistice Else Torp.

we

Warren Ellis je genij koji je iz pjesme u pjesmu mijenjao instrumente i usklađivao The Bad Seeds s koncertnom situacijom, dok je Nick Cave gotovo cijelo vrijeme pjevao nad prvim redovima publike koja je prema njemu pružala ruke kao prema spasitelju. Ponovno proživljavanje emocija koje je kantautor koristio pišući pjesme, dok je na pozornici, samo po sebi zna biti vrlo iscrpljujuće. Kada te pjesme dobiju još veću težinu zbog nekih drugih događaja, kao što se pisalo o maestralnom i bolnom albumu ''Skeleton Sky'' nakon tragedije koja je zadesila Nicka Cavea i njegovu obitelj kada je 2015. njegov 15-godišnji sin Arthur poginuo pavši sa stijene pod utjecajem LSD-a, ostaje samo glazba kroz koju se čovjek čisti. Kroz Caveovu poetiku oduvijek se provlače biblijski i apokaliptični motivi, ali kroz ovaj snimljeni koncert vidjeli smo i Caveove rijetke osmijehe, kao i ono puno potresnije, njegove suze na samom kraju koncerta kada se kroz pjesmu direktno obraćao mladiću iz publike. Zamišljala sam kako Cave u njemu vidi svog pokojnog sina i u trenutku kad sam pomislila da vjerojatno griješim, Caveu je usred izvedbe pukao glas i, posve obrambeno, spustio pogled. U posljednjem trenutku suznih je očiju pozdravio publiku i povukao se s pozornice. Bend je nastavio svirati, a publika u Areni, kao i mi, gledatelji, ostavljena je na (ne)milost svim onim emocijama koje je skupljala tijekom proteklih 146 minuta. Sada se nisam susprezala zamišljati kako slomljenog Cavea u backstageu posve obuzimaju osjećaji. S rukama na licu. Na koljenima.