Preostalo je još samo nekoliko izvornih rock cirkusa na ovoj planeti, a među njima se svakako ističe Eddiejeva putujuća banda trubadura zvana Iron Maiden. Skoro je pet godina u dan prošlo od posljednjeg ukazanja grupe u Areni Zagreb kada su ovdje nastupali u sklopu svoje Maiden England turneje i vrijeme je došlo za novi posjet. Grad i šire oblijepljeni su plakatima već mjesecima najavljujući koncert, a očekivanje je novog spektakla doseglo svoj vrhunac na sam dan održavanja što se odražava i u činjenici da je koncert praktično rasprodan što je inače rijetkost na ovim prostorima. Prostor oko Arene i kafići u blizini su već od ranog poslijepodneva bili puni fanova koje nije omeo niti vrući ljetni dan s prolaznom naoblakom i pojačanim sjeveroistočnim vjetrom u pripremi za koncertni događaj godine, a i okolne trgovine su morale višestruko pojačati svoju dostavu piva za danas. Vrata dvorane se napokon otvaraju u 18 sati i potoci su se ljudi počeli slijevati lagano prema ulazima.
Zauzimanjem pozicija u parteru i po tribinama, publici predstoji najteži dio večeri, one mučne minute očekivanja početka koncerta koje se krate, između ostalog, pregledavanjem bogate ponude štanda s merchandiseom, čekanja u redu za kupovinom neke tekućine po pristupačnim europskim cijenama, laganog nalijevanja tekućine niz grlo i potom ispuštanjem iste u, većinom keramičke, prikladne prijemnike. Kretnje na pozornici i gašenje svjetala dali su na znanje da je vrijeme za predgrupu koja kreće sa svirkom u 19 i 30. Na ovoj turneji Maidene kao predgrupa prati američki heavy metal sastav Tremonti i iako se na prvu ne čine kao logičan izbor (neki bi upotrijebili i teže riječi sigurno), dečki su ostavili dobar dojam i publici ponudili solidan presjek svoje karijere u deset odsviranih pjesama kojima bi se moglo prigovoriti da zvuče slično jedna drugoj, ali to je možda samo do stila same grupe. No, kako je to Henry Rollins davno objasnio u svojoj mudrosti, bilo koja će grupa imati težak posao otvarati za Iron Maiden te je publika u još polupraznoj Areni imala većinom mlaki odaziv na njihov nastup od 45 minuta čekajući glavnu atrakciju večeri.
Sve od povratka Brucea Dickinsona i Adriana Smitha u grupu 1999. godine, Iron Maiden prati jedan ritam turneja gdje se izmjenjuju one što predstavljaju nove albume i one gdje se sviraju klasici. U tom kontekstu, ovogodišnja se turneja, nazvana Legacy of the Beast prema istoimenoj mobilnoj igri, fokusira većinom na klasične hitove uz dodatak nekoliko novijih favorita u svojevrsnom best of pregledu karijere. Godinama se već kao uvod u koncerte pušta klasik grupe UFO “Doctor, Doctor” i u tih 4 minute iščekivanje raste kroz Arenu ispunjujući je pozitivnim vibracijama koje prelaze u opće ludilo za vrijeme motivacijskog Churchillovog govora i prvih taktova legendarne “Aces High”. Replika Spitfire lovca iznad pozornice samo dodaje goriva u motore žedne publike koja uzlijeće na krilima gitara raspoloženog trojca iz grupe.
Vječno nasmiješeni Dave Murray, skulirani Adrian Smith i s njim u kontrastu, razigrani Janick Gers gaze kroz neke od najvećih hitova s profesionalnom sigurnošću i uigranošću koje posjeduju samo najveći od najvećih. Gledajući ih na pozornici, nemate dojam da se radi o gospodi staroj blizu ili čak starijoj od 60, a Bruce Dickinson, vječno u pokretu, je priča za sebe sa količinom energije pokazanom na pozornici. Dobro posložena set lista odlično kombinira kraće, udarne pjesme poput “The Number of the Beast” i “The Wicker Man” s dužim, epskim numerama poput “Sign of the Cross” i “For the Greater Good of God”. Neki bi možda prigovorili da su neke od ovih pjesama već i previše puta svirane, ali ništa ne može zamijeniti onaj nalet adrenalina koji stvaraju npr. uvodni taktovi “The Troopera” kada cijela publika kao da kreće u posljednji juriš zajedno s lakom konjicom iz navedene pjesme, a za dodatni naboj Dickinson vadi i hrvatsku zastavu kojom maše na sveopće veselje publike.
Ovdje treba spomenuti da na ovoj turneji Iron Maiden sa sobom donosi vjerojatno najspektakularniju scenografiju ikad. Svaka je pjesma popraćena svojom oslikanom pozadinom, Ikar se nadvija krilima nad pozornicom u fantastičnoj “Flight of Icarus” koju Maideni nisu svirali od 1986., a sedmi se član grupe, vječno mladi i poluraspadnuti Eddie, pojavljuje u velikom broju svojih pojavnih oblika iz svih perioda grupe od kojih treba izdvojiti mačevalački dvoboj s Bruce Dickinsonom za vrijeme “The Troopera”. Vrhunac se, naravno, događa s pojavljivanjem ogromnog Eddieja u obliku rogate zvijeri s koncertnih plakata u pjesmi “Iron Maiden”.
Završetkom klasičnog hita “Run To the Hills”, kreće i službena odjavna špica u obliku Monty Pythonove “Always Look On the Bright Side of Life” te pada zavjesa na još jedan spektakl i kreće odbrojavanje do sljedećeg susreta. U više je navrata kroz godine grupa u intervjuima naglašavala odnos publike i sebe kao praktično obiteljskog i ta se povezanost osjetila kroz cijeli koncert. Publika je konstantno pjevala s grupom i mnogi su otišli promukli iz Arene, ali apsolutno svi su otišli sretni i jasno je da su geni metalni u nama jači od bilo kojeg kamena smutnje. Veličina se grupe uvijek ogledala i u njihovoj sposobnosti privlačenja novih poklonika u svakoj novoj generaciji koja stasa na ovoj planeti te gledajući večeras presjek publike u Areni, nasljeđe Zvijeri ostaje u sigurnim rukama. Up the Irons!
Iron Maiden set lista:
1. Aces High
2. Where Eagles Dare
3. 2 Minutes To Midnight
4. The Clansman
5. The Trooper
6. Revelations
7. For The Greater Good Of God
8. The Wicker Man
9. Sign Of The Cross
10. Flight Of Icarus
11. Fear Of The Dark
12. The Number Of The Beast
13. Iron Maiden
Bis:
14. The Evil That Men Do
15. Hallowed Be Thy Name
16. Run To The Hills