Peto izdanje ljetnog festivala Žednog uha - omlijeno nam SuperUho se i ove godine smjestilo u hlad (barem za one što su na vrijeme našli dobro mjesto za šator) u kampu nekadašnjeg hotela Marina Lučica, nedaleko od srca Primoštena. Festival je trajao od 6. Do 8. kolovoza, no oni željni više dana stizali su u kamp i ranije: dva dana prije početka glazbenog programa počeo je DORF (festival dokumentarnog glazbenog filma). Kino na otvorenom bilo je smješteno tik do plaže (kao i prošle godine).
Ako je DORF već tradicionalna sastavnica SuperUha, isto možemo reći i za Iskon: tako smo i ove godine imali vrijedne iskonovce na svakom koraku koji su još jednom posjetiteljima ponudili bezbroj zanimljivih sadržaja: počevši od glazbenih kvizova, natjecanja u beer pongu, veslanja, izrade „fotoaparata“ (od kutije šibica!!) do nagrada u obliku šarenih ruksaka, šalica i odjeće do kojih je mogao doći svatko, sva tri dana jednostavno: objavom fotografija s festivala na Facebooku i/ili Instagramu. Osim toga, kroz jutro ste na Iskon kućici mogli preuzeti besplatnu kavu, a tijekom dana kokice i rakijicu za zagrijavanje. Ovaj tekst bi zaista mnogo izgubio da vječno vedri iskonovci koji su ti bili za publiku od jutra do mraka nisu bili spomenuti.
Prvi dan započeo je nešto kasnije od ostalih dana (zbog otkazanog John Mausa), pa su tako led probili naši Tyger Lamb. Ovaj 'friški'alternativni/indie bend podsjeća na kultne (nažalost, nedavno raspale) The Bambi Molesters, a zanimljivo je to da im je upravo Dalibor Pavičić producirao album. Bend je točno onakav kako im ime sugerira: očekujete još jedan osrednji indie bend, ali onda odjednom zvijer 'zareži' i dobijete jedan novi zagrebački bend vrijedan okretanja glave za njima. Nakon njih slijedio je američki Earthless, nešto što me osobno i privuklo u ovogodišnjem line-upu: žešći, mračniji bend (koji se, s nekoliko iznimki, drži instrumentala) imao je setlistu koja je zaista bila psihodelična, ne samo zbog zvuka, već zato što se jedna stvar spontano prelijevala u drugu, što je meni bio zanimljiv koncept, no isto tako mogu shvatiti zašto je to neke ljude udaljavalo od pozornice: bilo je teško 'uhvatiti' neku stvar i primjetiti ju u punom sjaju.
Iako Them Moose Rush nikad nisu bili 'my cup of tea', rekla bih da je s njima na pozornici prva večer po prvi put 'živnula': konačno je netko privukao kolektivnu pažnju publike: svojim noise/stoner nastupom pokazali su zašto su baš oni izabrani za SuperUho, a čak bih rekla da su uz !!! dijelili mjesto najživljeg nastupa prve večeri. Konačno je došlo vrijeme za zvijezde večeri: !!! (Chk Chk Chk), gdje je Nic Offer ubacio publiku u taj 'chk chk chk' dance punk ritam: iako je publika već bila pomalo iscrpljena, ipak su ih uspjeli uvjeriti da je 'dancing best revenge'. Od publike u transu bend se oprostio pjesmom „Slyd“, s trećeg albuma Thr!!!er. Večer su zatvorili Porto Morto, koji su unatoč tome što nisu bili u punom sastavu nastup odradili fantastično. Progressive pop/rock bend privukao je pozornost publike s jednom od, po mome, najboljih njihovih stvari, „Zadnji dan zime“, a nastup zaključio pjesmom „Preko ograda“. Publiku su tijekom nastupa počastili i svojim cd-ovima.
Drugi dan započeli su Harvo Jay, osječki dream noise trio kojima se na SuperUhu pridružila i četvrta osoba (Juraj Vojvodić na gitari). Bend koketira s mnoštvo žanrova, ali rekla bih da se nijednog ne drži, već svaki samo 'okrzne' i nastavi dalje: zbog toga mi ostavljaju dojam da se još 'nisu našli'. Ništa pretjerano dobro, ništa pretjerano loše: još jedan od onih bendova koje ćete čut, možda jednom i prepoznat, ali im možda treba još malo vremena da bi došlo do toga da skrenu veću pozornost na sebe. Šumski je nakon Harvo Jaya imao pravi „dal sjećaš se?“ trenutak: bend koji je, ako se ne varam, zagazio u 27. godinu karijere nije propustio prokomentirati jedan od trenutaka s početka karijere benda, a to je trenutak kad ih je Mate Škugor primjetio na svirci u KSET-a 1996., tek 5 godina nakon osnivanja dok su još bili sasvim nepoznati. Potom su odsvirali dvije pjesme koje su „svirali upravo na tom koncertu“ i time zaokružili jedan nostalgičan trenutak SuperUha. Završetkom Šumskog, razglas glavne pozornice došli su izdominirati melodični doomeri iz Arkansasa, Pallbearer.
Ulaskom na drugu večer petog izdanja SuperUho festivala naišao sam na starosjedilački zagrebački kolektiv Šumski. Nije mi jasan kult među dad rock ruljom koji je dotični zaradio jer, ruku na srce, Šumski u najboljem slučaju djeluju kao prepušeni Rundek koji je odlučio odustati od Zappe pa je upalio ranojutarnji dječji program. Razglas glavne pozornice došli su izdominirati melodični doomeri iz Arkansansa, Pallbearer.
Majstori su jedno od najaktualnijih imena na metal sceni što su dokazali plasiranjem tri odlična albuma u svega šest godina te sakupili zavidan broj kilometara u cipelama. Međutim, primoštenski nastup bio je ponajprije obilježen tehničkim problemima i lošim miksom koji se tek “pronašao” na posljednjoj, ali i ponajboljoj, “The Ghost I Used to Be”. Ovaj četverac je ipak bolje doživjeti u zatvorenom prostoru gdje zasigurno mogu briljirati (kao što su i prošle godine u Zagrebu u ulozi predgrupe Paradise Lostu). Intermisija između Pallbearera i Turbonegra na maloj pozornici pripala je nojzerima No Age. Iako je u tom festivalskom kutku lakše postići prisnost s publikom, ovaj duo je tek u tragovima reflektirao nastupe iz zagrebačkog KSET-a prije osam godina.
Hedlajneri drugog dana SuperUha, Turbonegro, jedini su okupili znakovitiji broj ljudi ispred glavne pozornice. Nažalost, svejedno je to u totalu izgledalo tek jedva za neki od ustaljenih zagrebačkih klupskih lokacija. Iako već nekoliko godina djeluju bez najprepoznatljivijeg člana Hanka von Helvetea, a i autorski su daleko od najboljeg materijala s “Apocalypse Dudes” s kraja 90-tih, Turbonegro su isporučili solidan rokenrol koncert kojim su natjerali u šutku i dad rock ekipu s početka priče. Pred preostalih tridesetak okupljenih drugu su večer u revijalnom tonu završili su Blue Hawaii, simpatični kanadski dance duo. Svojim živahnim, spontanim nastupom osovojili su one koji su još bili u stanju doživjeti ih, a mislim da su publiku poseno obradovali obradom Dollyinog hita, “Jolene”.
Da bi stasao u ozbiljniji boutique festival, SuperUho treba poraditi na produkcijskim i promocijskim rješenjima jer izbukirati kužerski lajnap jednostavno nije dovoljno čak ni da privučeš dovoljan broj novinara i njihovih prijatelja, plus jedan. Naravno, ključan je moment financiranje i poslovni model jer entuzijazma, vjerujem, ne manjka. No i na ovoj razini jedna od ključnih zamjerki je neusklađenost satnica između dvije pozornice što je posljedično dovelo da u nekoliko navrata festival na programu ima deseterominutnu tišinu. Čak i laici ovo tumače kao mood-killer tako da je SuperUho zapravo ispalo samo OkejUho. - Vatroslav Gmaz
Za treću večer bih rekla da je imala najjači line up, a pri tome mislim i na domaće snage I strane headlinere. Počela je beogradskim bendom Crvi; nakon poteškoća izazvanim pucanjem žice na gitari opravdali su svoj status jednog od boljih novih alternativnih rock bendova na srpskoj sceni koji su, kako kažu za sebe, stalno u nastajanju. Šteta što ih je zahvatio onaj najraniji termin zbog čega su ostali pomalo zakinuti. Za jedan novi bend imali su samouvjeren i energičan nastup što je činilo odličan početak zadnjeg dana festivala. Svakako bi trebalo držati oko na njima: vjerujem da će, nastave li istim tempom, ne tako daleko u budućnosti zasjesti u sam vrh glazbene scene naših prostora.
Onog trenutka kad je NLV stupio na pozornicu, publika je zarobio glas i stas simpatične Nikol Čačić: riječki trio (ovog puta u proširenom izdanju) prošao je kroz svoj prvi EP (“…and who are you?”) i kroz hitove idućeg, kritički odlično prihvaćenog albuma, jednostavno naslovljenog “NLV”. Od njihovog nastupa konačno sam dobila ono za čime sam žudila prva dva dana festivala, a sudeći prema reakciji publike, nisam jedina: intimniju atmosferu, čaroban vokal te jednu nepatvorenu, sirovu emociju koju je publika prepoznala i upila. Ovo je prvi bend na festivalu što je dobio bis – ljudi se nisu mogli zasititi njihove energije. Netom prije Ride i Algiersa, najiščekivanijih imena SuperUha (uz Turbonegro), nastupili su Trail of Dead, noise bend koji su svojim rasturanjem pozornice bili kvalitetno zagrijavanje za ono što je slijedilo.
Rekla bih da je festival s Algiersima dosegao vrhunac: publika ih je gladno dočekala: kako je bend dirigirao, tako je publika plesala, vrištala I tražila još. Sa svojim vokalom, Franklinom James Fisherom, bend je pojava koja svojim zvukom i svojim imidžom zaziva sva vasa osjetila. Ovo je jedan od onih bendova za koje ne možemo vjerovati da su došli u ‘tamo neki Primošten’, bend koji je skupa s publikom neumurno uranjao u jednu, pa drugu pa treću dimenziju: bend s X factorom.
Do točke usijanja ipak je došlo pretkraj koncerta, s hitom koji je 2017. zarazio svijet, “Underside of power”, nakon koje su I oni dobili bis. Euforični smo se uputili na shoegaze atrakciju, Ride, koji su odradili svirku na razini na kojoj se to od njih i očekivalo. Nostalgični i glasni istovremeno, zanosili su publiku hitovima “Seagull”, “Leave them all behind” I “Chelsea girl”, a vjerujem da su osvojili I one koji su ih prvi put slušali. Za kraj festivala bio je zadužen one man performer, Kanađanin Pick a Piper čijim elektronskim nastupom nisam bila previše oduševljena: nekako mi odskače iz festivalskog lineup-a, ali nakon fantastičnih imena trećeg dana, ne mogu to previše zamjeriti.
Rekla bih da je SuperUho ove godine imalo nešto drukčiji 'ton' nego inače: naglasak je više bio na noise punk i metal sastavima, dok se inače uglavnom bazira na poznatim indie rock i post punk zvuku (iako je i toga bilo), što mi je bilo ugodno iznenađenje: čini mi se da je to malo ipak 'razdrmalo' hrvatsku koncertnu scenu koja je ipak uvelike naklonjena potonjem zvuku. Zanima me hoće li se iduće izdanje vratiti, da se izrazim kategorijama festivalskog glazbenog kviza, 'superošlosti', ili će nam 'superućnost' donijeti još pokoje iznenađenje kao i ovo izdanje.